Drago mi je ponekad što je moje biće sakriveno.
Naposljetku, što će mi moje biće, kome je ono potrebno ako ne Tebi jedinome, Isuse Kriste?
Kome su potrebni moji razlozi, moji osobni doživljaji, moja postignuća ili moji padovi? Samo Tebi, Gospodine.
Pitam se jesmo li samozatajni na pravi način, sakriveni potpuno u Tebi kako bi iz nas mogao djelovati, progovoriti što jasnije. Ili smo samo obični bjegunci od svijeta koji se trzaju na riječ „sekularizacija”?
Zar se ne bi mogao taj pojam pogledati pozitivno, ne kao sekularizam, kao pretjerivanje, kao puko suobličavanje svijetu, već kao „svijetovanje”, kao kršćansko transparentno življenje u svijetu. Zato i jesmo tu, zato i jesmo samozatajni kao kakvi bjegunci, zato i zaziremo od stranaca kad nas pokušavaju svojom dijalektikom zbuniti, povrijediti, otjerati.
I kamo da odemo iz ova svijeta? Među zidove, u svoja jednoumlja, pod svoje sjenice?
Na kraju dana, prije spavanja, tek tada se mnogi malo pomole.
Na kraju života, u mirovini, tek tada postajemo „praktični katolici”.
Jer drugačije je nemoguće preživjeti, opstati.
A tko smo mi da se brinemo za preživljavanje, za opstanak? Zar se ne bismo morali ugledati na Tvoj stil Života, Gospodine koji nisi imao gdje nasloniti svoja ramena, ali si često odlazio u osamu, pomoliti se?
Tek sada, poslije čitavog dana, nakon svih životnih akcija uviđamo da sve visi o tome jesmo li se konzultirali s Tobom jer Ti si taj koji upravlja svime, Ti si taj koji nas izbavljaš, Ti si taj koji nam stvaraš prilike.
Ovaj strašni, materijalistički, grubi i zločinački svijet samo je kaplja na Tvome dlanu. Što Ti tko može?
Pouzdanje, to je jedini ispravan stav, pouzdanje u Tvoju osjetljivost, u Tvoj sluh i odaziv, pouzdanje u Tvoje upravljanje svijetom i našim životima. Čak i tada kada tek tražimo posao, odabiremo poziv ili nas roditelji potiču da sve vratimo istom mjerom, čak i tada ne moramo nužno raditi poslove koji od nas čine robove i slijepce veći dio života, do umirovljenja. Ne moramo se ponašati dvolično, stvarati dvostruka mjerila, biti licemjeri. Ne moramo.
Kad bismo bolje mijenjali svijet!
Kad bismo manje mislili za sve da „se tako mora jer svi tako čine”!
Ali ne, mi smo bjegunci koji nemaju kamo pobjeći.
Mjesto da budemo uvijek na straži, uvijek budni, i kod prodavačice u trgovini, i na tramvajskoj postaji, i pred upraviteljem poduzeća.
I pred Tobom, Gospodine Isuse, posebice pred Tobom da ne zijevamo, da ne „zjakamo” naokolo, da ne razmišljamo o drugim bjeguncima, već Tebi da se molimo, Tebe da zazivamo, Tebi da zahvaljujemo na tome što smo bjegunci, što smo tako licemjerni i strašljivi, prazni u duši, a ispunjeni grijesima. Da Tvoje milosrđe izobiluje u našim srcima. Ne da se žalimo, već da se hvalimo svojim slabostima.
Bože, hvala Ti što bježim od svijeta, hvala Ti što vidim razliku između sebe i okoline, hvala Ti što se moja duša ne može socijalizirati, hvala za sve što me potiče na licemjerje i strašljivost. Neka mi bude po Tvojoj riječi, Isuse. Neka mi Tvoja riječ postane moj izražaj. Daj mi što ću govoriti, ne kada me provociraju već i u svim uobičajenim okolnostima, daj da budem kao dijete koje uvijek misli da ga zoveš Ti, kada god susretne bilo koga među ljudima.
Neka misle da sam „njihova”.
Neka se razočaraju.
Neka odmahuju rukom.
Neka se smiju.
To su sve znakovi vremena, dobri znakovi da me ne mogu prihvatiti objeručke. Da sam drugačija. Da sam samo Tvoja. Da bježe i odmahuju Tebi, a ne meni jer što će mi moja duša ako Ti se uvijek ne predam, što će mi moje biće ako ne zato da uđeš u svijet kroz mene kako bi ga mijenjao. 17.07.2022. 21:30
„Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!” Kol 1,27
No comments:
Post a Comment
just do it