Pobuna

 

Uza sve te ratove u povijesti

što ih pišu pobjednici vrli,

ostaje mi samo jedan rat u svijesti,

onaj koji počeo je sasvim prvi,

rat i borba protiv draga Krista,

protiv onih što se križem krste,

Duhom Svetim ognja čista,

bistrom vodom što je rose brste.

Reče čovjek da on nije ništa kriv,

ali laži nečisto mu srce rode.

Nezgodna li osjećaja, kao da i nije živ,

jer on više ne zna stazu do slobode.

A Majka ga svojim blagoslovom prati,

anđeli mu puteve zemaljske priječe

i svi sveti mole da se sav obrati.

Čovjek ipak svoju tvrdu sreću niječe,

preteško je to za slabo biće.

Ne spozna ljepotu neba, Muke

koja otvara mu oči kada jutro sviće,

koja noćima mu blaži grube ruke.

Kad bi znao, Pirov pobjedniče,

tajnu mira nebeskoga,

gledao bi kako dostojanstvo niče,

postao bi bratom Boga.

Dijelio bi zajedništvo, kreativnost,

sve bi tajne tebi bile jasne;

čudila bi tebe takva kivnost

kakva napada na riječi časne

i koja se negativom diči.

Lako sve je rastrgati,

uništiti sve što sreći sliči!

Čemu tada ratovati?

Jer ako si tako sretan, bogat

svime što se zbrojit može,

zašto nemiran si, zao, a i rogat?

Ah, Ti praštaj, praštaj, Bože.

23.07.2022. 19:39