Još o lastama bih rekla,
one kao da tu ne prebivaju,
kasnim jesenima po tom nebu lete.
Njina me jedinstvenost opekla.
Svih tih ljetnih dana kad se skrivaju,
nikakva ih pošast ne pomete.
Ne viđam ih kao vrane često,
iz toga sad sve je sasvim jasno.
Zato rijeko tragove im tražim.
Otvoreno se okupljaju i vješto
kad pomislim da je sve prekasno,
ali tada zbog njih sam na straži
jer su najbolji nebesima letači.
Kasnim jesenima stvaraju si prugu,
tek im tada vidiš svu množinu.
Uvijek prije nego što se smrači
na terasama se skupljaju u krugu,
svojim dogovorom srce mi ošinu.
Strašne su kad odozdo ih gledam,
kakve vrteške načine u jednome hipu.
Nitko ne zna za njihove žrtve,
koliko se svaka jatu svome preda.
Prije leta nalikuju skamenjenom kipu,
tada sve su potrebe im i sklonosti mrtve;
iza njina savršenstva velika se muka krije.
Na tom svijetu nema bolja kolektiva,
sve su kao jedna, jato je za svaku.
Nikad niti jedna zaostala nije,
kao živi organizam svako jato pliva
pa se sastaju visinom, nestaju u mraku.
15.07.2022. 06:36
No comments:
Post a Comment
just do it