Vino Života

Rastanci na ovom tlu

kao da u vremenu mirišu

da bi našli tajnu uspomenu

na poneki simbol i na kišu.

Tako postali su lijepi,

kao tuga ili kao sveti Dvori

i za godine su slijepi,

i na ljubav svi su odgovori.

Rastanci su uvijek živi,

od njih nastane balada,

čak i vječnost da se divi

jer su oličenje toga sklada

koji nikada ne gubi sjaj

i, štoviše, zvijezdama se rađa.

Zemlju tada traži raj,

a na pučini se ljulja lađa.

Svako je odvajanje u tome

da se duše sastaju i grle,

poput povrataka srcu svome,

poput vjetra kojem hrle.

Rastanci te čuvaju od pakla

da ne zagaziš u neko blato,

da ne budeš lom od stakla,

već da skupljaš čisto zlato.

To je ono što životom zovem,

izobiljem Boga što me pušta

da Ga ljubavlju prozovem

gdje se valja magla gusta,

da me upornu sveđ uslišava.

Da me nevolji izvlači, da me štiti,

da mi baci komad neba plava,

da me nadograđuje u biti

i da me tu nikad ne ostavlja.

Da mi ljubav čuva, tako samu,

čak i da modrinu već ne zaboravlja

rodne grude što za nju je sva u plamu

danima i godinama, stoljećima.

Bez tih rastanaka ne bi svega bilo,

ne bi izdala se duša proljećima,

ne bi nikad Vino se Života pilo.

16.07.2022. 05:06