Sakrila sam tebe duboko u duši
i sad ne znam je li osvanula nova noć.
Stalno gledam da li svijet se ruši
ili kad je meni na te zdence poć'
gdje je voda mrzla, pitka, Isusova
i ni jedna druga takva nije.
Da napojim stihove i svoja slova,
da mi srce se osnaži kao prije.
Znam da Bog naš može sve,
al' Ga rijetko pitam bilo što.
Volju čekam iz visine nebeske,
Zapovijedi koje rasplinu mi zlo.
Otvorit ću srce kada krenem piti
slatka meda, gorke soli s okusom
od sjećanja i svega što bih kriti.
Za Te, Kriste, cijelim opusom
odgovarat ću pred Čistilištem,
na Vratima sa svima koji stignu.
Kao da se nalazim pred mrjestilištem,
vidim grijeh što mi kičmu prignu.
Oko mene puze štipavci i gliste
što od mladih riba stvaraju si vjeru.
Jadne li su ruke moje, nisu čiste,
mada primila sam plaće obilatu mjeru.
Javno mnijenje i prije me pokopalo,
ne viđam ga ima sto godina dana.
Možda si je druge pute prokopalo,
sigurno se aktivira kao zemlja slana.
Žurim, žurim sad pred Boga strasna
što mi pali srce, pluća i slabašne grudi
pa sve mislim kako ljubav mi je strašna,
neugledna, slaba, gladna, sama na toj sprudi.
Ali tada Bog moj progovara:
takva si za mene jer si moja,
zato ne znaš sve što drugi stvara.
Ti si slika crna i nebeska boja
od koje dobivam najfinije brašno
i napitak zaljubljenih vitezova
koji uvijek vraćaju se ako nije kasno
kada se pojavi sasvim druga zora.
03.07.2022. 19:29
No comments:
Post a Comment
just do it