Nije mi potrebno ničije rame
za plakanje, utjehu, mrtvilo.
Vedra sam kad pamtim one tame,
neprobojne i za najstrašnije brtvilo.
U toj tami duše moje, srca moga
ima samo jedna voda duboka,
ima stanove kod našeg Boga
što je prodao imanje sve do Boka.
I taj Bok i Srce ne bijahu Njegovi
već je ognjenim se plamom pustio
da Ga ruše munje, gromovi i bregovi,
sve dok sebe nije u Grobnicu spustio.
U toj tami po kojoj vrludam
uvijek nađem isti kamen bijeli.
Sjednem i odmaram da manje krivudam
pa mi skupa postanemo znamen cijeli.
Crnilo se vuče oko moga tijela,
voda nije hladna već je pitka, meka.
I taj kamen nije ono što sam htjela,
ali polio me kao Velika rijeka.
Evo ga, naviješta sve po volji Boga
meni samoj te Radosne vijesti
i još puno, i još svašta, i previše toga.
Reći ću ti onog dana kada bi se sresti.
Uskrsnuće Kristovo je bilo, a sve drugo nije,
i u svome uzdizanju rekao je sve,
sve što nismo spoznali od prije,
da ta ljubav duše nosi vječne plodove.
04.07.2022. 14:36
No comments:
Post a Comment
just do it