Noćas duša je na pola udisaja,
čeka se na hladan osvanuli zrak.
Srce tuče kao pred vratima raja,
od te same pomisli gubi mi se dah.
Raj dolazi, silazi pred moje stope,
znam po tome kako gušim se, a dišem.
Nevolja se gubi, a suze se tope
dok o Tvome dolasku sad, Kriste, pišem.
Silaziš na oblaku Ti Slave svoje,
Tvoja slava oko Tebe anđeli su Duha,
nepregledne mnoge riječi Tvoje
kojima se klanjam blagovanjem Kruha,
čašom spasenja i kaležom Ti Krvi.
Ukipljeno stojim, glavu dižem, ruke,
dok se oko mene kamenito brdo mrvi
pod kojim Ti budio si pravednike Muke.
Znam da ćeš me uzeti ako ja ustrajem,
ako ulje mi za svjetiljku se ne ugasi
koja tinja Tvojim svjetlom dok se kajem
i dok molim neprekidno: spasi, spasi.
Uzet ćeš mi prašno srce, dušu zapečaćenu,
privući me svojim znakom na mom čelu,
postavit me slabu na visoku Stijenu
jer si navikao stvarati na mome djelu.
Dok se lome zvijezde, sunce, i nebesa
dok se okreću k'o vrteška nada mnom,
i dok propadaju stope mi od zemljotresa,
Ti me, Utočište, uzimaš i moliš sa mnom.
03.07.2022. 03:59
No comments:
Post a Comment
just do it