Dan
kada je začela Ljubav
po Duhu što se sveti, sveti
riječima
i treptajima;
kada zače Nju kao cvjetak ubav,
koji daje
mirise i zimi i ljeti,
a sjaji se bistrim svesjajima,
bijaše
za nju dan života
koji se probudi malo neprimjetno
slabašnim
srčanim udarima
kao udivljenje ispred ljepota
koje
prepozna se kao lice sretno,
koje nazire se tek u daljima
kada
čovjek ostane u duši sam.
Tad se sjeti da je sreo nju,
da
je ostavila neznatnoga traga
od tajanstva što ga nema kam
i
da predala je Ljubav tu
koja se razlijeva kao uspomena
draga.
Niti ona nije točno znala
što se zbiva i
pripravlja
i tko traži joj u srcu gnijezda;
samo uzdahom
je Boga zazvala,
a to se ne zaboravlja
kao niti davno
propadanje zvijezda.
Tih je dana svega više radila,
sila
ju je nosila po poljima,
livadama i kroz mlade šume
kao da
je već tu Ljubav sadila
da učini duše boljima,
da uredi
sve prašnjave drume.
Tek kada je oči pogledala
one
duše što joj uvijek vjerna bila,
vidje da je sve to istina što
sluti.
U toj zjenici se ogledala
pa se iz daleka
promotrila
kao mati kad se blaženom oćuti.
Tada
spozna da se Ljubav rađa
neizmjerno kao vječna drama
i da
često raduje se ili trpi,
da je od nje samo vjera mlađa
i
da nije jedina i sama,
da od Ljubavi se vječni život
crpi.
srijeda, 10. svibnja 2017.
09:47:30
No comments:
Post a Comment
just do it