Testament

 

Srce mi je labavo od mira

što ga hladne kiše sobom nose

nakon preteških sparina.

Starenje me ovo toliko ne dira,

al' je osjetljivo svakoj kapi rose,

poremetim se od omarina.

Boli koje iz te mladosti još stižu

sve pod stare dane jače kinje,

ali dobra sreća još i više daje.

I, ma koliko da oko mene prijetnje gmižu,

jača je otpornost, djelotvornije su svetinje,

staro srce već za mnogo toga se ne kaje.

Tko zavrijedi zrelošću i poniznošću,

gubi mnoge ljude, ali vrijedi mu ostatak više

što ga čine odanost i volja dragoga Gospodina.

Ti me, Oče Krista, zaogrnu svojom milosnošću

koja upravo je kao poslije suše obilate kiše,

kao stari blagoslovi što se množe nizom godina.

Ovaj život tako nadnaravnu donosi ljepotu

i tako se slijeva kao blagi slap

koji s velikih visina neumitno teče.

Moje vene prepoznaju božansku divotu,

uvijek žedne da ih dostigne bar jedna kap,

a Ti, Kriste, obilato častiš me zbog svega što ih peče.

Kosti još su vruće kao oganj iz kamene peći,

ova klima podobna je kao želja neka testamenta

što ga bilježi to prisjećanje na dane krštenja.

Dobar Dan bi bio takav za tu plovidbu presjeći

kada zvao bi me, Kriste, s puno sentimenta,

kad bi ponio me s lađe časom novoga rođenja.

08.07.2022. 08:46