Živ među mrtvima

„Ja sam Gospodin Bog”, govori Gospodin.

„Boga nema”, pričaju ljudi.

„Nema tu Gospodina, rekoše anđeli”: „Uskrsnuo je.

Što tražite Živoga među mrtvima?”

Tek kada je čovjek ovako fasciniran Starim zavjetom, on može reći da vjeruje Evanđelju.

Evanđelje je duhovno, a ne može drugačije ni biti jer je sablazan Križa Kristova prevelika za čovjeka od krvi i mesa, materijalnog čovjeka koji razglaba o svemirskim tijelima, a nikada o kozmičkom duhu.

Starozavjetni temelj Isusov je Otac nebeski i kao takvoga znaju Ga svi pripadnici Izabranog naroda. Stari zavjet rađa Sina, a to je Sin Boga.

Također, Evanđelje se nadovezuje duboko na starozavjetne spise gdje najviše dolazi do izražaja sablazan čovjeka nad ljudskom krhkošću postojanja.

Sin Božji, Isus ulazi direktno u tu krhkost, stradava i pogiba, to jest predaje se, prepuštajući se smrti kao krhko biće, kao istinski Čovjek, onaj materijalni koji je sastavljen od zemlje i daha Božjega, ali teško prihvaća spoznaju o sebi kao o prahu i pepelu i zato pokušava ne griješiti, kajati se, opraštati kako ne bi više bio samo prah već i sudionik u božanskom životu. Već je to dovoljno, i previše, da čovjek zastane i malo se zamisli.

Odakle nama pojam o Božanstvu, odakle nama ta riječ „Bog” ako ne zato što Boga zaista ima? Tko je izmislio tu riječ, zna li se to? U prapočetcima postojao je pojam „Nus” koji znači „Um”, to je Upravitelj svijeta.

Praotac vjere, Abraham, je čovjek koji je kontemplativan i kojega ne uslišavaju mnogi bogovi što su ih molili Mezopotamci.

Abraham je star, iskusan i samosvjestan. On je upravitelj velike obitelji, zapravo je stočar i obrađuje zemlju, sposoban je za ratovanje i za mirenje. Mnogo je toga iskusio i vidio u životu. I nepravdu poznaje, i onu čežnju za uslišanjem pravednosti, i molitvu pred Nekim Bićem koje je iznad njega ili iznad njega i iznad svega. Zna za čežnju za Bogom, ali ga bogovi razni ne ispunjavaju ni približno. On je čovjek ispunjen dostojanstvom jer je iskren, marljiv i uspješan u svojim poslovima. Abrahamovo osnovno ljudsko dostojanstvo ne može se pomiriti s nepouzdanošću raznih bogova, on traži. Traži pouzdanog Boga, Boga koji je, ne samo takav kakav je Abraham, nego još puno, puno bolji.

U svom traženju Nekoga, Abraham je strpljiv i uporan do te mjere da ne može niti umrijeti mirno jer ne poznaje Boga Svemogućega, toliko ga to njegovo traženje zaokuplja, a ogleda se u pravednosti koju razvija u sebi, u iskrenosti koju doživljava u odnosima sa svojom obitelji i prijateljima te je ponajviše živi u sebi. On gleda oko sebe, promatra, razgovara i traži. Nadomak je cilju, ali ga ne otkriva.

Takav je onaj tko Boga čeka, ali to je čovjek koji će Boga sigurno dočekati.

To je početak vjere, to je rađanje pojma Bog. I Bog izabire Abrahama da mu se objavi, uzljubi ga.

Evanđelje počinje dolaskom Isusa Krista na svijet s Isusovim riječima da se ljudima približilo kraljevstvo nebesko i da se obrate i vjeruju toj Radosnoj vijesti.

Za nekoga tko ne poznaje Abrahamovu vjeru, ta Radosna vijest izgleda kao nametanje pravila. Za nekoga tko ne zna puno o odnosu Boga i ljudi Izabranoga naroda u starozavjetnim spisima ta Radosna vijest izgleda kao politička akcija.

Danas ne može čovjek biti vjernik u kršćanskoj Crkvi, a da govori da vjeruje u Boga, a da ne ide u crkvu i da ne čita Bibliju od Evanđelja pa do starih knjiga, od Starog zavjeta pa do Otkrivenja premda bilo koga, bilo kada i gdje, Bog može pozvati k sebi, odnosno poslati ga nekamo da vrši Božju volju.

Tek kada čovjek nastoji pročitati Evanđelje, on može početi istraživati stare spise. Tu se vjera otvara jer se Bog otvara s Evanđeljem, tu nastaje onaj vjerski nemir Abrahamov koji potiče čovjeka da postane sljedbenik Isusa Krista jer prepoznaje u Isusu jedinoga pravoga Boga koji je sama Ljubav i Pravednost. 12.01.2021. 19:45