Moralnost, vidljivost Duha

Čovječanstvo oduvijek zna za zakone.

Zakoni su oličenje moralnih težnji čovjeka koji je materijalan kao što je kamenje materijalno, kao što je priroda materijalna i mnoštvo stvorenja; koji je tjelesan kao što su i životinje tjelesne i okupljaju se u krda čopore, jata dok se ljudi okupljaju u društvene zajednice što su drugačije od životinjskih po duhu kojega ljudi nose u svome prirodnom i materijalnom tijelu kao nepromjenjivu bit koja čovjeka razlikuje od ostalih živih bića.

Duhovnim iskustvom čovjek razaznaje da mu je potreban zakon, da su mu potrebna pravila ponašanja radi boljega razumijevanja u zajednici i zbog neke kvalitetnije komunikacije u društvu.

Upravo takve čovjekove potrebe, koje su i duševne, i tjelesne, i duhovne, ukazuju na to da su ljudi više ili manje moralni, to jest, da među ljudskim zajednicama postoji jača ili slabija privrženost, krvno srodstvo ili naznake prijateljstva, raznih partnerstava, a ponekad i ljubav.

Iako zakoni nisu ni približno savršeni i ne mogu se idealno poštivati, ljudi teže usavršavanju zakona jer ih na to navodi njihova visoko moralna svijest, mada se ona zakonom ne može obuhvatiti i puno je značajnija, veća i obimnija od običnih međuljudskih dogovora. Ono što ljude jednoga zakona povezuje jest moralan osjećaj i ta moralna svijest na koju zakoni i dogovori ukazuju. I, što je moralna svijest na višem stupnju, to su i zakoni sve brojniji i detaljniji.

Ovdje se zapravo radi o stadijima u sazrijevanju čovjeka, odnosno čovječanstva, o gradaciji i stupnjevima zrelosti i razvijenosti. Najniži stupanj nema svijesti, ni sposobnosti za razvoj: kamenje, jednostanični organizmi, prirodne pojave, stvari koje ljudi proizvode (naravno, i računala). Malo viši drugi stupanj čine životinje koje nemaju razuma, duha, sposobnosti za ljubav i moral. Na najvišem stupnju je čovjek koji je najsavršeniji po svemu.

Dakle, ono što je u ljudima oduvijek, to je barem neki osjećaj za moralnost, i to moralnost koja se razvija i koja će najvjerojatnije postojati u ljudskoj biti uvijek.

Pitanje je odakle čovjeku ta široka moralnost i taj osjećaj za dobro kojemu teži, i osjećaj za zlo koje želi izbjeći. Nije li to nešto što bi upućivalo na još viši stupanj postojanja, na četvrtu dimenziju koje čovjek možda nije svjestan?

Tako je, naravno da jest. Duh čovjekov nalazi počinak u Duhu koji je neizmjeran i u koji se može prodirati samo u vjeri i povjerenju.

Sigurno nisu munje i gromovi, sigurno nisu ljudski idoli, sigurno nisu niti piramide, niti vanzemaljci, niti računala, niti društvene mreže, niti neka tajanstvena globalizacija s migracijama kojima se prenosi duh jedinstva i zajedništva, ali se prenose i porivi za samoodržanjem.

Činjenica je, kao zaključak, da čovjek može biti materijalan, da svijet može biti materijalan, ali također mora, radi samoga čovjeka i za njegovo dobro, postojati što razvijeniji ljudski duh.

Duh ne samo da je jako važan već je i mnogo važniji od materije kao što je važno imati hrane, ali je još važnije imati odgoj i obrazovanje.

Budući da za sada još nismo svi duhovni, sjetimo se koji nas stupanj vodi do duhovnosti: prvi je materija, drugi je ljudsko tijelo i duša, a treći je moralnost.

Jer, ako zanemarimo moralnost, retardirat ćemo do kraja.

Ako zanemarimo jedan stupanj, nikada nećemo stići na onaj još viši stupanj.

Čovjek se može srozati u času, ali može doživjeti i neočekivane uspone.

A kada doživi uspon, mogao bi se odjednom i vrlo ugodno iznenaditi kad naiđe na Duha Svetoga koji mu hrli u susret, a Duh je Isusa Krista i Oca našega svemogućega koji nosi čovjeku na dar vječni život.

20.01.2021.01:03

„Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Tá tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?” 1 Iv 5,3-5