Tri mi noćna sata traju,
a ja kao da sam nestala u dobi,
ne znam jesam li izgubljena u vremenu.
Bude me i sna mi ne daju,
a moj san se neumitno u sjećanju drobi,
ostavlja mi samo dušu u crnom sjemenu.
Nije dopušteno pospano se gnijezditi,
valjalo bi poći na još jedan počinak,
vratiti se mirnome usnivanju;
snenim putevima na ležaju jezditi
tragovima koje ostavlja mi crven tinjak
izgorjele svijeće u svome bivanju
među crnim točkicama koje lebde naokolo.
Ležaj mi je neugodan, a stihovi tako blagi,
utješna mi pomisao pospane mi duše;
meki poput majčinske ljuljačke, igraju kolo
u kojem se vrte slova, crna kao jasni tragi
što se uzdižu, poskakuju i ruše
na bijeloj podlogi što mi prazno zjapi, viče,
tjera me na počinak i odbija od stola,
jer mi ovdje nije pravo mjesto,
dok mi sakriveni stih iz srca vapi, kliče
kako trči mu se van, u vrtloge ta crna kola
kako sredila bih ga, osvjetlila vješto.
Svjetlo prazne bijele podloge u zjene mi tuče,
a ja moram svojim dubokim i tamnim stihom
zasvijetliti bar malo jače, malo dublje,
načiniti ravnotežu ovom svijetu, to me vuče,
izvući iz njega sve što mogu svojom dobi tihom
koja u sebi još čuje anđeoske trublje.
Sad već četiri noćna sata traju,
već u nekom pojmu,
a iz crnih točkica sad redam nešto stihova;
i te crne točke savršeni red mi daju,
daju sklada cjelokupnom dojmu
što ga načiniše plesovi iz kola njihova.
Tu, u tome noćnom mraku
izišla je tama duše na svjetlo prazne podloge;
jarka svjetla nesta, a tama mi svjetlije sjaji
kao da je dala najsvijetliju zraku
koju poslala sam da napusti moje tamne loge
samo zato jer ne volim da mi duša svoje svjetlo taji.
utorak, 28. studenog 2017. 04:59:27
No comments:
Post a Comment
just do it