Crni sjaj

Tri mi noćna sata traju,
a ja kao da sam nestala u dobi,
ne znam jesam li izgubljena u vremenu.
Bude me i sna mi ne daju,
a moj san se neumitno u sjećanju drobi,
ostavlja mi samo dušu u crnom sjemenu.

Nije dopušteno pospano se gnijezditi,
valjalo bi poći na još jedan počinak,
vratiti se mirnome usnivanju;
snenim putevima na ležaju jezditi
tragovima koje ostavlja mi crven tinjak
izgorjele svijeće u svome bivanju

među crnim točkicama koje lebde naokolo.
Ležaj mi je neugodan, a stihovi tako blagi,
utješna mi pomisao pospane mi duše;
meki poput majčinske ljuljačke, igraju kolo
u kojem se vrte slova, crna kao jasni tragi
što se uzdižu, poskakuju i ruše

na bijeloj podlogi što mi prazno zjapi, viče,
tjera me na počinak i odbija od stola,
jer mi ovdje nije pravo mjesto,
dok mi sakriveni stih iz srca vapi, kliče
kako trči mu se van, u vrtloge ta crna kola
kako sredila bih ga, osvjetlila vješto.

Svjetlo prazne bijele podloge u zjene mi tuče,
a ja moram svojim dubokim i tamnim stihom
zasvijetliti bar malo jače, malo dublje,
načiniti ravnotežu ovom svijetu, to me vuče,
izvući iz njega sve što mogu svojom dobi tihom
koja u sebi još čuje anđeoske trublje.

Sad već četiri noćna sata traju,
već u nekom pojmu,
a iz crnih točkica sad redam nešto stihova;
i te crne točke savršeni red mi daju,
daju sklada cjelokupnom dojmu
što ga načiniše plesovi iz kola njihova.

Tu, u tome noćnom mraku
izišla je tama duše na svjetlo prazne podloge;
jarka svjetla nesta, a tama mi svjetlije sjaji
kao da je dala najsvijetliju zraku
koju poslala sam da napusti moje tamne loge
samo zato jer ne volim da mi duša svoje svjetlo taji.
‎utorak, ‎28. ‎studenog ‎2017. 04:59:27