Potpuri

Znam, sve to znam, i kraj,
i nastavke ove stare priče;
kako se gleda na sat, kako se ispija čaj,
kako dijete iz daljine viče,

a susjedi i poštar zvone na vratima.
I u pozadini glazba, i na vijestima vijećanje,
i kao da tren traje već satima,
a potom sve odlazi nekamo u sjećanje.

Ostaju stvari koje smo voljeli, osobe drage
za koje nikada vremena imali nismo;
nestade razgovor, zajednički ručak, riječi blage,
i samo reklama stiže kao pismo,

i već smo odavno i mi morali nestati,
i nema mjesta kojemu bismo pripadali
jer i moj život je već morao prestati.
Davno je bilo kad smo se nadali,

optimizmu se djeca kao nekoj šali smiju,
oni uče kako se skloniti od rata
i kako se ljudi po zraku tuku i biju,
a ne kako dolazi do procvata.

I kada izgradim oko sebe mir i ljepotu,
kada u sebi nosim kreativne snage,
ti želiš me podučiti modernom životu
kako ne bih imala niti jedne ljage,

kako bih ostala sasvim u trendu, ha, ha.
Rušilačka civilizacija, kultura smrti,
a meni je preostalo još tako malo daha,
i sve to, i svašta moje rame već dugo prti.

Hvala na komplimentu, tvrdovrati,
ja sam se dosta naživjela, i više od toga,
i znam da se sve uvijek vrati i plati,
ali da sve visi o riječi Krista, Boga

za kojim se hodi, kojega se sluša.
Ti još sa Smislom nisi protepao,
mlada i nesretna tvoja je duša,
i svoje si mrvice negdje potepao,

tamo gdje oholost vlada u ime dobrote.
Ne znaš za istinu, niti za pravdu i uzroke rata,
ne znaš za veće od ove ljudske pjesničke divote,
ni kada ti anđeli pjesmom otvaraju vrata.
‎srijeda, ‎6. ‎rujna ‎2017. 07:09:02