Narodu i svijetu

Intelektualac je u nekadašnjem smislu ovdje i šire postao bljedunjavi i pomalo dosađujući govornik. Danas je intelektualac grupa ljudi, tim, ekipa provjerenih stručnjaka u koje se uglavnom nema niti trunke povjerenja; narod ne razlikuje demagogiju od nekog stručnog razlaganja. Struka je krenula u promociju same sebe na velika vrata, a to je područje već odavno zauzela demagogija kao svoje i samo svoje područje. Područje struke su razne knjižnice i labosi, rijetko gledane kulturne emisije i slično, a ta područja danas rapidno izumiru u medijima. Intelektualci, odnosno tim stručnjaka, izgubili su svoju domovinu uslijed globalizacijskih i terorističkih previranja.
Upitno je koliko tim stručnjaka može zamijeniti intelektualca u originalnom smislu riječi. Intelektualac je erudit, široko obrazovan, o svemu zna više nego što je neophodno, a poznavanje tematika mu je svestrano. On sagledava iz najrazličitijih uglova i s najudaljenijih stajališta svaku temu koja se postavi dok u današnje vrijeme teme se brzo izmjenjuju, a da se nisu ni dotakle, štoviše miješaju se kao samo jedna tema svakog javnog razgovora. Intelektualac je u prednosti pred stručnim timom jer daje jedinstveno subjektivno mišljenje, izlaže cjelinu ma kako god bile široke teme o kojima se razgovara i bilo koliko puta.

U prošlim vremenima intelektualce se uvijek progonilo kao što se danas progone politički protivnici. Sredstva progona intelektualaca bila su nekada vrlo jednostavna: ubijalo ih se. Danas su takvi progoni nepotrebni jer institucija intelektualca gotovo da i ne postoji. Najbolje se s intelektualcem nositi tako da ga se suočava s nekim drugim intelektualcem, ali ni toga danas više nema. Nađu se novinarčići, koji imaju svoju veliku i široku domovinu, i ugoste nekog intelektualca, a tada se ne ponašaju gostoljubivo već nastoje prekinuti koncentraciju i tijek misli govornika i slušatelja. Moderan način istrebljivanja.

Temelj je svakom intelektualcu pismenost, čitanje, pisanje, razmišljanje, promatranje i izlaganje zaključaka koje se događa nakon izvjesnog duljeg vremena jer mora postojati distanca, odmaknuće od glavne teme u životu i svijetu. Najljepša osobina intelektualca jest zaista ta što ima malo zaključaka, ali premnogo mogućih teorija, to jest: intelektualac nije brzoplet kao što su brzopleti obični pučani koji, uzgred, nemaju snage i strpljenja za te starinske metode izlaganja mišljenja. Zato današnji rijetki intelektualci moraju usavršiti govorništvo, ali ne zapostaviti opširnu pisanu riječ.

Intelektualac može biti književnik, filozof ili političar, a također i znanstvenik. Međutim, postoje danas mnogi političari i znanstvenici-stručnjaci koji se više ne mogu nazivati intelektualcima, barem ne dok su u nekoj mlađoj dobi života. 
Intelektualac zauzima autoritativan i aktivan stav o svemu što mu se događa tamo gdje živi i djeluje te o događajima u svijetu. 

Intelektualac, također, ima svoju vjeroispovijest koja je u najboljem slučaju kršćanska ili koja druga jednobožačka vjeroispovijest. Za intelektualca ne postoji nejasna knjiga, članak, pjesma i zbog toga je za svakoga od njih Biblija veliki izazov kao vjerska knjiga u konačnici, ali ju mora poznavati i kao skup književnih i filozofskih vrsta.

Intelektualac se ne opredjeljuje jer mu izbor nitko ne može pružiti do li on sam sebi, intelektualac je slobodan, ali uvijek ima svoj stav.

Danas postoje mnogi intelektualci u čitavom svijetu, ali je ipak najlakše onome koji moli Boga. To mu je urgentno potrebno kako bi se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne mislim time reći da u crkvi treba tražiti intelektualca jer Boga se moli cjelodnevno, a na obrede se ide uglavnom jednom tjedno. 

Danas intelektualci, koji su protjerani, naravno, kao i uvijek, i koji nemaju svoju domovinu, žive u svim porama društva. Raštrkani su po svuda pa ih je teško dokučiti dok su neki posebno izloženi javnosti kako ne bi bilo sumnjivo što ih iznenada uopće nigdje nema.

Konačno, oni vrlo rijetko vladaju državama, društvenim institucijama i općenito narodom; intelektualci vladaju samima sobom jer inače ne bi bili oni koji stavljaju svoj intelekt u službu i na raspolaganje narodu i svijetu.

"Sretan je govornik kojemu je hvaliti takve careve, ali sretni su i carevi u čijem vijeku svijet ima ovakvih govornika (Libanije o Ivanu Zlatoustom iz Antiohije, IV. stoljeće poslije Krista)".
‎srijeda, ‎13. ‎rujna ‎2017. 03:54:39