Pjesnikove lađe

Možda ću te sresti takvog dana

kad u sjeni obzorja se sunce rodi

povrh mjesečine,

poput otvorena dlana

žene koja čeka da se svitanje dogodi,

da joj isti obzor sine

kao što se to događa svake noći

u kojima sniva da je stigla anđelima,

da je svoga pjesnika izbavila,

da ga prosi stihove od nemoći

kakvi raspadnu se atrijima

kada snovi dođu iz ništavila.

Nije to za mene, znam,

jer bih uvijek pokušala sama,

nisu moji vezovi za lađe,

ali kada gori onaj plam,

kada događa se drama,

tad i mene nemoć nađe,

tada mislim da su te zarobile

sve te molitve i misli krotke.

Jer ja ne bih znala tako

zavoljeti ruke što su moje bile,

što su stihu mome potke,

tad bih predala se lako.

A ovako, kad te nema,

kao da smo oboje mi vječni,

nedodirljivi za boli.

Ona nada se u meni sprema,

oni snovi proturječni,

a duša se kao nebo proli.

22.08.2019. 21:01