Pjesma supatnika

Poznajem te česte brige

kada srcu ustreptalom stižu

one duge i sve dulje noći,

kao čvrste, jake verige

što se gusto sve nanižu

kad ne misliš da će doći.

Gotovo se događa to isto

ako sumnja te ponekada pogodi

kao da se malo gubiš,

a srce ti žarko, čisto,

spremno žrtvu da porodi

Bogu kojeg tiho ljubiš.

To su one slatke kušnje

sviju svetih, sviju smrtnika,

svakog molitelja revna.

I molitve su uporne i zdušne

nekog bliskog supatnika,

tužna zaziva i pjevna.

To je samo jedno

od prijelaznih razdoblja

kada ostavljaš sav svijet,

sve što bilo ti je vrijedno;

to je kao pobuna roblja,

duša nježnih kao cvijet.

I kao da ćeš sada stići

nasred rijeke gdje krštavaju,

gdje se pokazuju pokojnici,

a iz tvoga srca će se dići

sve ti žrtve što se uvrštavaju

tamo gdje te vode nebeski vojnici,

gdje je zlatna Knjiga s pečatima.

A ti misliš mogao sam bolje,

a ti plačeš mogao sam više

da sam samo znao u dalekim satima

koristiti snagu svoje dobre volje.

I znaš dobro da u Knjizi sasvim drugo piše:

ime mu je zemlja žedna, suha;

duša mu je prepuna od suza

i ruke mu plodne, ali slabe,

a porijeklo vuče od Svetoga Duha

što mu srce oslobodi od tolikih uza

kojima su vezali ga za zemaljske grabe.

09.08.2019. 20:12