Okovana duša

Već ne čekam zdravlje, niti mladost

do koje mi nikad nije stalo,

samo zidovi me glede vrlu;

samo gutam, pijem, hranim radost.

Mada tako puno riječi već je palo,

svaka nota zastaje u grlu.

Da li duša moja sad od kazne vrda,

je li slijepa, gluha od tolika milja

što je odvraća od opreznosti?

Jesam li u teškom grijehu, srca tvrda?

„Reci opet koliko je još do cilja

jer ne vidim od sve ogrezlosti.”

Rešetke me ogorčenja kruže,

ali ono već je davno staro;

ipak, ništa ne prolazi kroz njih,

samo mislim da to vjetar puže

davnih dana kad se nije znalo

da bi od života nastao mi stih.

Šume čekaju me, zlatni humi,

ne daju još blizu, bar za sada.

Iz dubina svak mi zbori,

a izgleda kao da mi lahor šumi

što ga nikad ne napušta nada:

„Hajde, dušo, meni šapni, progovori.”

Preda mnom su oblaci od cigle

što bi dali se i s tugom omjeriti.

I noći se kao tanke magle gube

da bi zrake sunca stigle,

da bi mogle ovu dušu provjeriti:

„Kad ćeš proplakati, ljube?”

01.08.2019. 23:48