Tuesday, August 24, 2021

Vječno bogoštovlje

 




Bogoštovlje Crkve ima tri vida, kao i bogoštovlje Izabranog naroda Staroga zavjeta:

- ono slavi spomen na neko Božje djelo u prošlosti;

- ono posadašnjuje to djelo;

- daje tako da kršćanin živi nadajući se Danu kad će se u Kristu u punini očitovati slava Božja.





BOGOŠTOVLJE I SVETA POVIJEST

Bogoštovlju Staroga zavjeta nije više svrha aktualizirati u obrednoj drami mitsku povijest bogova da bi u njoj sudjelovali ljudi. Nego, budući da sveta povijest ostaje Božji gest u ljudskom vremenu, liturgijski blagdani malo-pomalo dobivaju ulogu spomena (a za vjeru Izraela u tom smislu i aktualiziranja) onih velikih djela od kojih se ona sastoji.

Subota postaje spomendan stvaranja; Pasha postaje spomendan Izlaska; Pedestka spomen na Sinajski savez ( u pobiblijskom židovstvu); Blagdan sjenica spomen na boavak u pustinji (Lev 23,42 sl. ).

A kako su, s druge strane, ti događaji bili predosjećaji budućeg spasa, kultno slavljenje njihova spomena donosilo je nadu: Izrael se sjeća Božjih dobročinstava u povijesti samo zato da s više vjere očekuje eshatološko dobročinstvo kojemu su ona dobročinstva samo zastrti navještaji, upisani u povijesno trajanje. (Dufour, str. 950).



Kršćansko bogoštovlje preuzima, istina, neke obrede iz starog bogoštovlja, ali ono nije naprosto pralik bogoštovlja što ima doći, već je njegova slika; novina je kršćanskog bogoslužja u njegovu temelju, u savršenoj i konačnoj žrtvi Krista, Božjeg Sina (Heb 1,2 sl. ).







SLIKA

Nitko na ovom svijetu nije vidio i ne može vidjeti Boga Oca: On daje da Ga spoznamo u Njegovim slikama (usp. Iv 1,18). Puninu objave o sebi pruža nam kroz sliku u najvišem smislu riječi, to jest preko svoga Sina Isusa Krista; a prije toga već je u Starom savezu dao da pred ljudima blista Njegova objaviteljska slava. Mudrost Božja, taj čisti odvir slave Svemogućeg i slika dobrote Njegove (Mudr 7,25 sl.), već objavljuje neke aspekte Boga; a čovjek, koji je stvoren s vlašću da zagospodari prirodom i komu je darovana besmrtnost, već je i sam živa slika Božja. Međutim, zabrana slika u Izraelovu bogoštovlju bila je samo potvrda – s druge strane – ozbiljnosti tog naslova danog čovjeku i na svoj je način pripravljala dolazak Čovjeka – Boga, jedine slike u kojoj se Otac potpuno objavljuje. (Dufour, str. 1191).





Po svome Sinu Otac je savršeno proslavljen; po Njemu se svi koji se nadaju u Njega čiste od svojih grijeha i mogu se pridružiti sinovskom bogoslužju što ga Krist prikazuje svom Ocu na nebu, a njegova je stvarnost vječni život.

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; 2 konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. 3 On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; 4 postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.” Heb 1,1-4



1. PROŠLI ČIN kojega slavi kršćansko bogoštovlje jest žrtva Kristova za naš spas, žrtva koje su plodovi Uskrsnuće i dar Duha.

Tim je činom privedeno kraju staro bogoštovlje kojemu je bila svrha da izražava i podržava ponizno i predano očekivanje spasa koji je sada dovršen (Heb 7,18-28).

Krist nam pruža mogućnost da primamo plčod žrtve što ju je On priio na žrtveniku križa time da učestvujemo u euharistiji (Heb 13,10).



2.SADA se zapravo ostvaruje zajedništvo koje nas priprema na vječno zajedništvo u nebu; obred je euharistije središte novog bogoštovlja i kao neki žijeb novoga života: on je znak i sredstvo tog zajedništva. Ovim obredom proslavljeni Krist postaje na otajstven način prisutan kako bismo se mi sjedinili s Tijelom i Krvlju što ih je On prinio pa da bismo tako svi bili jedno tijelo koje slavi Oca po Kristu i s Kristom, pokretani Duhom Svetim.



Po tome nam je otvoren pristup u nebesko svetište gdje stanuje Krist, vječni Svećenik; tamo se uživa slavno klanjanje Ocu u duhu i istini, kao jedino dostojno Boga živoga. To klanjanje svetkuje žrtvovano Janje, pred Božjim prijestoljem, u nebu, pravom Božjem Hramu, gdje se nalazi i pravi Kovčeg saveza. Izabranici slave Boga Sanctusom čiju Izaija čuje jeku; oni slave i Janje koje je Božji Sin i koje je od tih izabranika stvorilo Kraljevstvo svećenika da bi ih sjedinilo sa svojim savršenim štovanjem.





Obredi, pak, što nas sjedinjuju s Kristom i Njegovim nebeskim bogoštovljem uključuju i moralne zahtjeve. Po krstu smo umrli grijehu da bismo živjeli od svetog života uskrslog Krista. Prema tome griješiti znači postati nedostojan udjela u Tijelu i Krvi Gospodinovoj, to znači osudu za one koji takav udio uzimaju nedostojni.

Naprotiv, slijediti Krista, postojanom se vjernošću združiti s ljubavlju što je nadahnjivala Njegovu žrtvu, to znači biti žrtva živa što je Bogu mila; tada su naše liturgijsko bogoštovlja i njegove hvalbene pjesme izraz duhovnog bogoštovlja našeg neprekidnog zahvaljivanja Ocu po Njegovu Sinu, Gospodinu Isusu.





3. NA POSLJEDNJI DAN završit će obredi koji ga najavljuju i koje mi svetkujemo dok ne dođe Janje odazivajući se pozivu svoje Zaručnice (Marana tha = Dođi, Gospodine!) da se ispune njihove zaruke. Onda više neće biti Hrama da bude znamenjem Božje prisutnosti; u nebeskom Jeruzalemu slava se Gospodinova neće više očitovati pomoću znakova. Jer, u svetom gradu vječnosti sluge koji će Bogu iskazivati štovanje neće više biti grešnici, već sinovi: oni će, u svemiru obnovljenom i obasjanom slavom Božjom i Janjetovom, gledati svog Oca licem u lice i pit će s Njegova izvora žive vode Duha. (XL Dufour, str.99). 24.08.2021. 20:39









 

4. NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA

Nebeski Jeruzalem

I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. 2 I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. 3 I začujem jak glas s prijestolja:
»
Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.
I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.«
5 Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« 6 I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
7 To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin.
8 Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima,
ubojicama, bludnicima,
vračarima i idolopoklonicima
i svim lažljivcima
udio je u jezeru
što gori 
ognjem i sumporom.
To je druga smrt.«













Novi Jeruzalem

I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zála konačnih te progovori sa mnom: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!« 10 I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, 11 sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; 12 okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13 Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14 Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.
15 Moj subesjednik imaše 
mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njegova i zidine. 16 Grad se stere u četvorini: dužina mu jednaka širini. On izmjeri trskom grad: dvanaest tisuća stadija – dužina mu i širina i visina jednaka. 17 Izmjeri i njegove zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj mjeri kojom je mjerio anđeo. 18 Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam grad od čistoga zlata, slična čistu staklu. 19 Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, 20 peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista. 21 Dvanaest vrata – dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg – čisto zlato, kao prozirno staklo.
22 Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! 23 I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! 24 Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. 25 Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. 26 U nj će se donijeti slava i čast narodâ. 27 Ali u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života.” Otk 21







No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts