Znakovi vremena

 

Znakom se naziva ono što po prirodnom odnosu ili po dogovoru odlučuje spoznati misao ili volju neke osobe, opstojnost ili istinitost neke stvari.

Biblija poznaje mnogo vrsta znakova rabljenih u odnosima među ljudima:

- signale kojima se služe ratnici (Jš 2,18; Suci 20,38; Iz 13,2; 18,3),

- bogoslužni znak trubama (1 Mak 4,40),

- dogovoreni znaj radi otkrivanja nekog identiteta (Tob 5,2),

- ma kakav biljeg (Ez 39,15),

- karakteristično pismo (2 Sol 3,17),

- znak vrline (Mudr 5,11.13), itd.

Prilagođujući se našoj naravi, i Bog daje ljudima znakove da ih spasi (hebr. otot, grč. semeia). Ti se znakovi često nazivaju simboličkim velikim djelima i čudesima jer Bog upravo transcendentnošću svoga spasiteljskog čina „naznačuje” svoju moć i svoju ljubav. Stoga čudesa svojom djelotvornošću i izvanrednošću imaju povlašteno mjesto među Božjim znacima u vezi s poviješću spasenja.

Ipak, čudesa nisu jedini Božji znakovi, a velik znak bit će najzad sam Gospodin Isus, pružajući nam dokaz vrhunske Očeve ljubavi.

Bog hrani vjeru svojega naroda sjećanjem na znakove prošlosti i darom sadašnjih ZNAKOVA. Budi u njemu nadu navještajem budućih znakova.

PROŠLI ZNAKOVI

Prošli znakovi jesu čudesa Mojsijeva podviga i Jošuine povijesti, uključivo do zaposjedanja Obećane zemlje; silni Božji znakovi su i silna djela koja su pogodila Egipat i događaji što su uslijedili. Bog je ne samo uvjerio Izraelce u poslanje svojih izaslanika već i veličanstveno dokazao svoju moć i svoju ljubav oslobađajući svoj narod.

SADAŠNJI ZNAKOVI

Sjećanja kojima se hrani vjera Izraelova pridržavana su bogoslužjem u svetkovanju blagdana koji su „čudesima spomen” Gospodnjim, osobito nekim obredima i nekim predmetima.

Pamćenje vjere vraća se i u vrijeme prije Mojsija, sve do Abrahamova izabranja i stvaranja svijeta, prianjajući uz stvarnosti što ih svećenička predaja tumači kao uvijek aktualne Božje znakove: uz subotu, dugu, obrezanje; njima je svima svrha podsjećati na prve saveze: Adamov, Noin i Abrahamov.

Jer, Bog koji je ostvario čudesna djela Izlaska jest onaj Bog koji je stvorio i čudesa svemira. A znaci neba, to jest zvijezde, stalno podsjećaju na Stvoritelja baš kao što služe za razdiobu vremena što teče ritmom bogoslužnih blagdana kojima se slavi spomen na događaje Mojsijeve povijesti.

S druge strane, sveta povijest ne prestaje s ulaskom u Obećanu zemlju; Gospodin i tu pokazuje svoju moć da spasi čudesnim znacima (povijest Ilije, Elizeja, Izaije) što ih može nuditi On sam ili ih udijeliti na čovjekovu molbu. Lažni proroci, istina, mogu pomoću magije najaviti i ispuniti stvarno čudesne znakove, tumačiti snove, istinite ili lažne. Stoga će kao Božji znakovi biti priznavani samo događaji što ih izazovu oni ljudi kojih je propovijedanje u skladu s čistom jahvističkom vjerom (Pnz 13,2-6).

Neke slučajne okolnosti tumače se kao izraz Božje volje. Češće biva da neki prorok navijesti neki nepredvidiv prirodni događaj kao da je to Božje djelo. Tada se u njegovu ostvarenju gleda znak da je Bog stvarno pokretač poslanja najavljenog u prošlosti ili da će se na odlučniji način nastupiti u budućnosti; tako su svjedoci potaknuti na pouzdanje ili na obraćenje. Ostvarenje ovih proricanja na kratak rok jest, osim toga, jedno od mjerila za razlučivanje pravih i lažnih proroka (Pnz 18,22).

Simboličke radnje proroka predstavljaju neku vrstu proricanja činom, one znače skoru djelotvornost Riječi koje su ti ljudi nosioci. Djeca Hošeina i Izaijina isto su tako znakovi jer svojim rođenjem i simboličkim imenima sadrža neku riječ koja najavljuje neke događaje kojima Bog ravna. U slučaju prorečenog Emanuelovog rođenja (Emanuel = Bog s nama), a On je baštinik vladarske kuće, znak ima već sam po sebi spasonosan domašaj (Iz 7,14).

Svi sadašnji znakovi imaju zadaću da na ovaj ili onaj način objave ljubav i transcendentnost Bogu. Upravo su oni dani ljudima koji su otvoreni riječi Božjoj kako bi živjeli od vjere.

BUDUĆI ZNAKOVI

Prestanak znakova – čudesa i proročkih navještaja – bio je pojačao tjeskobu zbog Božje odsutnosti, izazvanu razorenjem Hrama. Ali evo kako se u progonstvu podiže glas koji navješćuje „znak vječan, neprolazan (Iz 55,13): skori povratak, opisivan kao novi izlazak. Kasnije, kad je taj povratak razočarao, gaji se nada u jedan odlučniji zahvat: „Obnovi znake i ponovi čudesa” (Sir 36,5 sl.). Inače, neki nadahnuti tekstovi ne ograničavaju taj zahtjev na sam Izrael: prema Iz 66,19, Gospodin će razvijajući osvetnički poduhvat proti narodima dati znak koji će ih potaknuti na obraćenje. Ti navještaji i te nade pripravljaju sveti Ostatak na dolazak Spasiteljev.

U vrijeme Novoga zavjeta Židovi su očekivali da se u dane Mesijine dese barem onakva čudesa kao u vrijeme Izlaska i povezuju ta čudesa sa snovima o pobjedi nad poganima.

Isus, Gospodin razočarava to očekivanje u njegovu tjelesnom vidu. No, ispunjuje ga u duhovnom smislu, započinjući istinski spas svojim čudesima i donoseći ga svojim 'izlaskom' (Lk 9,31), velikim znakom (Ivan 12,33) svoga uzdignuća u križu i slavi. Isusu se neki protive, On je svojim poslanjem Sluge koji uzima na se naše bolesti, djelotvorni Znak koji donosi oporavak mnogima, On je stijeg, podignut da se oko Njega saberu raspršeni.

ZNACI U ISUSOVOM ŽIVOTU

Ostajući vjeran Božjem obećanju da će se ponoviti stara čudesa, Isus čini mnoga čudesa koja potvrđuju Njegova riječ, ali istovremeno imaju obilježje spasiteljskih znakova – događaja i proročkih govora pokretima: nadasve su upravo oni, uz Njegov osobni autoritet i sav Njegov rad, „znaci vremena” (Mt 16,13), to jest znakovi nastupa mesijanske ere. No, za razliku Izraela u pustinji, Isus neće kušati Boga, tražeći od Njega znakove radi vlastitog probitka , neće udovoljavati onima koji su pohlepni za spektakularnim znamenjima i zahtijevaju znak da bi Ga kušali (Mt 16,1 sl.).

Stoga sinoptici, kao odjek te suzdržanosti, kad su po srijedi čudesa, izbjegavaju upotrijebiti riječ „znakovi” kojom se služe Isusovi protivnici. Bog, dakako, daje znakove o događaju spasenja siromasima, Mariji, pastirima. No, ne može dati Židovima znakove koje oni očekuju: to bi značilo izopačiti svoje poslanje. Ti slijepci morali bi obratiti pažnju na „znak Jone” (Lk 11,39-22), to jest na Isusovo propovijedanje POKORE. ONDA BI BILI KADRI ODGONETNUTI „ZNAKE VREMENA”, ne bi tražili druge kako se njima svidi, i bili bi spremni primiti ono među njima najpresudnije svjedočanstvo: „znak Jone” prema Mt 12,40, to jest Kristovo uskrsnuće.

Sva suzdržanost glede upotrebe riječi semeion nestaje u Ivanovskom propovijedanju, a tako i u Djelima i u poslanicama. Za Ivana, to što su vidjeli znakove bilo bi moralo Isusove suvremenike navesti da povjeruju u Gospodina Isusa: ti su znakovi bili očitovanje Njegove slave (Iv 2,11) ljudima koji su prošli kroz kušnju (Iv 6,6), kao što je Gospodin Bog očitovao svoju slavu (Br 14,22) nametnuvši narodu kušnju pustinje (Pnz 8,2). Oni su ih tako pripravljali da vide uz pomoć vjere znak Probodenoga podignutog na križ, izvor života, ostvarujući tako pralik zmije što je donosila zdravlje kad ju je Mojsije podigao na „stup” (Br 21,8: hebr. Nes, grč. semeion; Iv 3,14) na spas narodu Izlaska.

Kršćanima što su se obratili tim pogledom vjere (usp. Iv 20,29), a oličenje su im Grci koji su tražili da vide Isusa (Iv 12,21.32. sl.), krv i vodu iz boka Probodenoga (Iv 19,34) ukazuju se onda kao znamenja života Duha i stvarnosti žrtve koja nam otvara k Njemu pristup sakramentima krštenja, pokore, euharistije. A znaci što su prethodili Isusu i sami će se pokazati kao pralikovi tih spasiteljskih gesta Uskrsloga, istinskog Hrama iz kojega izbija voda živa.

ZNACI VREMENA CRKVE

1. ZNACI KOJIMA ZAPOČINJU POSLJEDNJA VREMENA

S Uskrsnućem svijet ulazi u „posljednje vrijeme” (Dj 2,17): s Uskrsnućem čiju će spasonosnu djelotvornost krštenje primijeniti na ljude, čineći da otpadne znak tjelesnog obrezanja, s Uskrsnućem čiji će spomen- čin biti slavljenje nedjelje, dana Gospodnjega, čineći da otpadne znak subote. To posljednje vrijeme počinje izljevom Duha na Duhove kojim se dovršava Pasha i otvara vrijeme apostolskog propovijedanja. S tim u vezi sveti Luka doziva u pamet nebeska „znamenja” Joelove apokalipse (Jl 3,1-5), ali usporedo s time on spominje zemaljske „znakove” kako bi taj tekst primijenio na događaje Duhova koji „dolje na zemlji” otpočinju odlučno razdoblje povijesti spasenja (Dj 2,19).

2. ZNACI ISTINSKOG APOSTOLA

Duhovi su predigra novog niza „čudesnih znakova” koji, kao i Isusova čudesa, čine apostole „vjerodostojnima” „potvrđujući riječ” (Mk 16,20). Tako Pavao, „snagom čudesnih znakova, silom Duha Svetoga” (Rim 15,19) vidi kako njegovu riječ prihvaćaju kao Božju riječ i može u srcima pobuditi rađanje vjere utemeljeno na Božjoj moći.

Prema tomu, ti se apostolski znakovi jako razlikuju od karizme govorenja jezika koja se daje nekim kršćanima, a sliči nerazumljivu jeziku što je nekoć nametnut nevjernima.

S druge strane, sama čudesa ne bi bila dostatna za razlikovanje pravog proroka od njegovih karikatura bez onih drugih pobjeda Duha, a to su njegova „savršena strpljivost” i njegova nesebičnost, združene s pravo vjernošću njegove poruke, što za vjernike ostaje odlučno mjerilo.

3. ZNAK ŽENE OBUČENE U SUNCE

U progonstvima što su se sručila na vjernike i pokušajima lažnih mesija i lažnih proroka da ih zavedu lažnim znakovima, igru vodi Sotona. Da bi ohrabrio one koji su u kušnji, pisac Otkrivenja crta na nebu svojih viđenja, usred astralnih znakova, simbolični lik, „veličanstven znak” (Otk 12,1): ženu koja predstavlja Crkvu i protiv koje se „drugi znak” Zmaj – Sotona najzad pokazuje nemoćan. Naslijedivši kćer Sionsku koja je rodila Mesiju, Crkva je poput Izraela podvrgnuta kušnji u pustinji, ali hranjena je manom koja je dostupna samo vjeri; tako ona privodi ljude k posjedovanju istinskog života u klanjanju jedino pravom Bogu (Otk 22,1 sl.).

4. ZNACI SVRŠETKA VREMENA

U usporedbi s obiljem apokaliptičke književnosti što ju je potaklo židovstvo svojom radoznalošću s obzirom na svršetak vremena, Novi zavjet se odlikuje trijeznošću. Jezik jest zajednički, ali podređen posljednjim stvarnostima što su otpočele smrću i uskrsnućem Kristovim. Dakako, navješćuje se da će u to „posljednje vrijeme” biti „varavih čudesnih znakova” što će ih proizvoditi vračevi i lažni proroci koji će činiti sve kao i pravi apostoli. Eshatološki govor, koji se u Mt još bavi „znakom (Isusove Paruzije) i svršetka svijeta” još uvijek dočarava te događaje pod likom kozmičkih znakova. No, svi ti znakovi, u konačnici, blijede pred znakom Sina Čovječjega (Mt 24,30), a to jamačno znači: pred stvarnošću Njegova slavlja. 26.08.2021. 10:43

Iz Biblijskog i teološkog rječnika Dufoura i suradnika, str. 1523