Dan svete ljubavi

 

„Putu se propisa tvojih radujem, Gospodine,
više no svemu bogatstvu.” Ps 119,14

„Put istine ja sam odabrao,
pred oči sam stavio odluke tvoje.
31  Uz propise tvoje ja čvrsto prianjam,
o Gospodine Bože, nemoj me postidjeti!
32  Ja kročim putem zapovijedi tvojih
jer si mi prosvijetlio srce.” Ps 119,30-32

Duh Sveti, Branitelj svih vjernika u Kristu, jest Onaj tko nas uvodi u svu istinu, vjersku i univerzalnu. Uvodi nas u sve o čemu znamo uvijek sve više, a to je naš Gospodin Bog, Trojedini, Sin Božji i sve što je pisano u Pismima, u Bibliji.

U prvom redu nas uvodi u tumačenje Isusova života, Njegovih riječi i djela, Muke i smrti za otkupljenje svih ljudi od grijeha koji nam uzrokuje smrt još od početka, od Adama i Eve.

Svaki vjernik već na krštenju, a kasnije i u sakramentu Potvrde i u svim ostalim sakramentima, naročito u Euharistiji dobiva obilje darova izravno od Duha Svetoga, dobiva božanski pečat jer postaje Božje dijete zauvijek.

Prvi i osnovni dar kojega svako Božje dijete dobiva besplatno jest dar mudrosti, one iste po kojoj je Bog stvarao sve i po kojoj svime upravlja.

Od toga dara za vjernika granaju se darovi Duha u darove razuma i razboritosti, odnosno zdravoga promišljanja, u dar savjeta, znanja koje postaje nadopunjeno i popunjeno te razvija darove čvrstoće i sigurnosti, a pogotovo od Duha cvate pobožnost koja ide u pravom smjeru pa vjernik doživljava i strah, veći ili manji da ne povrijedi Boga svoga, najveće i najmilije Dobro, jer boji se grijeha, budući da zna da ljudski grijeh unižava samoga grešnika, a Boga to boli jer Gospodin bi volio okupiti sve ljude kao kvočka svoje piliće pod svoju zaštitu.

Upravo zato jer naš Bog je ljubav i milosrđe, sama Milost, On jest u svakom slučaju i Ljubav, iz ljubavi i od sebe je stvorio sve, baš sve na svijetu i sam svijet; od izobilja ljubavi stvara čovjeka koji je načinjen od svjetovna praha i Božjega daha, a to znači da je bit čovjeka božanska, vječna, neuništiva, osim u slobodnoj volji, u slobodnome izboru samoga čovjeka koji smije sasvim slobodno Bogu odgovoriti da Ga ne želi pratiti, poštivati, slušati i slijediti što rezultira truljenjem takve ljudske duše. No, nikada nije prekasno za obraćenje ka Bogu pa zato Bog strpljivo čeka da se svi ljudi dragovoljno odluče za Njega, za Život, a ne za trulež u Podzemlju, u Zemlji sjena.

Ta Božja ljubav prema ljudima je Božja Riječ, Objava i zove sebe Sinom Čovječjim koji je vrhunac božanske objave, koji je začet po Duhu Branitelju u krilu Bezgrešne Djevice Marije po volji Boga, koji je navijestio sve što će nam kasnije pojasniti Duh Sveti, kasnije kada Bogočovjek Isus ode na Kalvariju ponijeti Križ smrti i grijeha kako bi sav grijeh istrulio u Muci i smrti Isusa Krista; koji je treći dan po smrti uskrsnuo, uzašao na nebesa i sjedi s desne Boga Oca svemogućega.

Bog šalje na Crkvu koju je utemeljio Duha svoga, Duha istine jer Bog je istinit i Bog je jedina Istina koja je mjerilo svih stvari i svega. Taj Duh Sveti je upravo najistinskija ljubav koja može postojati kao relacija među osobama, bilo božanskim, bilo ljudskim.

Onoga časa kada vjernik spozna silnu ljubav Boga prema njegovoj malenkosti, čovjeku od praha, čovjek dobiva novi senzor za božansko, osjeća ljubav koja ne može, a da ga ne opija.

Naš veliki crkveni naučitelj Augustin kaže ovako: Ljubi, samo ljubi i čini što želiš jer ljubav će Te Duha Svetoga voditi naispravnijim putem do svih ljudi, a naročito do Boga, u raj.

Jer to je ljubav mudra, razborita, pouzdana, vjerna do smrti i poslije, ispunjena znanjem kojega dobiva u svjetlu molitve i vjere. Gledati svjetlom vjere na zemaljsku realnost znači podmlađivati se iz dana u dan spoznajama koje dovode nove i drugačije spoznaje o čovjeku. Jer, konačno, čovjek je taj koji čini zemaljsku i vremenitu stvarnost onakvom kakva ona zaista jest. I čovjek je taj koji je odgovoran za svijet. I čovjek je taj koji mora barem malo ljubiti i sebe, i svijet, to jest druge ljude, drugi spol, drugu rasu, prijatelje i obitelj, ali i najljuće neprijatelje; čovjek je taj koji mora opraštati i mora to naučiti u životu.

I čovjek je taj koji mora razvijati svoje vlastite, ljudske darove. Kako ne bi izgubio osjećaj odgovornosti prema ljubljenim osobama i prema sebi samome, čovjek mora znati što želi, kako će doći do onoga što želi i gdje može imati povjerenja u druge ljude. Čovjek mora znati razviti povjerenje i snagu, hrabrost i umjerenost, a to može u poniznom vjerskom štujućem stavu prema velikome Bogu koji mu uli mudrost i razum da bi čovjek od toga načinio svoju razboritost u velikoj ljubavi.

Zato psalmist i proroci, a naročito evanđelisti govore i pjevaju o Zakonu Božjem koji je slađi od meda, o pravednosti, to jest milosrđu Boga jedinoga pokraj kojega nema drugoga božanstva za vjernika.

Čvrsta karika u ljubavi između Boga i čovjeka jesu propisi koje čovjek dobiva od Boga i odgovor kojega Bog dobiva od čovjeka što ljubi vršenjem tih propisa.

Samo vjernik i molitelj jednoga pravoga Boga zna istinsku vrijednost Zakona i Zapovijedi od Boga, vrijednost Riječi od Boga i vrijednost Duha od Boga. 28.08. 2021. 14:00

„U tom je postojanost svetih – onih što čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu.” Otk 14,12