Stara navika

Kao list na vjetru mijenjam smjer,

poput pera čekam neku stopu,

ali povratku se radujem.

Ova soba postala je neboder ,

mada nisam dobro čula tu sinkopu;

prema sebi opet putujem.

Čekao si, Kriste, da se smjestim,

strpljivo si pripravio mi raspeće

moje slabe volje i povodljive

da se bolje obavijestim

kako doći ću do sreće,

ali ne zavodljive.

Udara me ta sparina

kao da me sve u moždane tuče

dok se oblak ne prolomi.

Zemlja je k'o razvalina

pa me k sebi vuče

da nebesa mi odlomi.

Znam da imaš posla, Bože,

kao što ja ispjevati moram

svoje duše padove i skok.

Misli sve se manje množe,

zašla sam u Tvoje dvore,

da iznjedrim neki srok.

Nemoćna sam u tom svijetu

od kojeg sam povukla se davno.

Razlozi su nedokučivi.

Griješim u svom letu

kao što je, Kriste, mučio Te javno

narod nepodučivi.

Stara navika je kao kobra,

cilja nepogrešivo do srca

kao da mi duša od malena

nije bila vrijedna ili dobra

pa u starosti još grca

kao duša lijena, snena.

Čovjek to se više gordi,

što ga više gazi

jadan splet okolnosti.

Tebe prepuštam toj hordi,

koja Te ne mazi,

mjesto da potopim osti.

Hvala, Isuse, za ovo drvo,

bliskiji si meni sada,

još te jače ljubim.

Jadan puk sam, kao prvo,

ali cvate moja nada

da Te putem ne izgubim.

04.08.2021. 20:33