Prijateljem nazvat ću Te ovih dana
dok još rosa srebrnkasta ne postoji
jer je neka zima vodnjikava, rana,
jer je prijateljstvo kratko, kad se zbroji
svaka kiša, svaki mraz i poneka suza
što mi kapnu kao padalina svježa.
Sjajno sunce na mom čelu, trag od uza
što su sastale se kako nastala bi mreža,
mreža sjajna, nedodirljiva i neprobojna
što mi usmjerava pogled poput lati
koje teže k svjetlu, kao ruža raznobojna
čiji odsjaj se ka tmurnom nebu zlati.
Braća smo si, sestre, rodbina i majke,
težimo za onim davnim proročanstvom,
kad su podigle se strašne, silne hajke,
da se opiremo svojim svjedočanstvom.
Mislim nešto, sada što smo, nije bitno,
da li prah sam Ti na srcu, u očima Tvojim
ili kristalna sam duša kao inje sitno;
kako bilo ovog časa, ja pred Tobom stojim
samo zato da o tome prijateljstvu velim
da sam Te primijetila u odanosti, miru
što ga svakodnevno s Tobom dijelim,
makar činilo se da se gužvam u okviru
ove mreže bajne, ove predanosti revne
kojom kružiš oko mojih zamrznutih lati.
U nutrini mojoj, ispod kože ruševne,
nije srcu bilo puno potrebno da shvati.
Ti o tome više riječi možeš prozboriti,
ali moje uho ledeni je sada izvor pusti
pa sam sva u strahu nekom govoriti;
možda samo čekam da se rosa spusti.
subota, 13. siječnja 2018. 19:19:33
No comments:
Post a Comment
just do it