Klica vječnosti

 

„Glas nalaže: 'Viči!'

Odgovorih: 'Što da vičem?'

- 'Svako je tijelo ko trava,

ko cvijet poljski sva mu dražest.

Sahne trava, vene cvijet,

kad dah Gospodnji preko njih prođe.

Doista, narod je trava.

Sahne trava, vene cvijet,

ali riječ Boga našega ostaje

dovijeka.' (Iz 40,6-8).”

Kontemplacije o smrti, besmrtnosti, životu i uskrsnuću, odnosno o ljudskoj duši i Božjem dahu te o duhovnosti i sili Duha Svetoga prema Svetome pismu i iz Rječnika biblijske teologije.

Klica vječnosti na zemlji krhka je poput nerođena djeteta.

Klica vječnosti koja postoji u svakom čovjeku lako se može zatrti grijesima i veoma se postepeno, i uz mnogo njege, može razvijati poput zrna gorušice koje izraste u ogromno stablo kako bi ga zauzele i gnijezdile se u njemu ptice nebeske, a to je vrhunac ljudskoga postojanja i života u Gospodinu.

Riječ „duh” u svim klasičnim i biblijskim jezicima može poprimiti različita značenja.

Između vinskog duha („špirita”) i čovjekova duha, između „uliti duh” i „živjeti po Duhu” ima mnogo razlike, ali i stvarnih sličnosti.

Duh je u hebrejskom „ruah” što znači „dah” i to ponajprije dah vjetra. U vjetru ima nešto tajnovito.

Vjetru je sličan dah što se udiše.

I dah, i vjetar dolaze od Boga, a na času čovjekove smrti, njegov se dah vraća Bogu.

Dah od čovjekove puti i tijela čini dušu živu. Svi doživljaji i raspoloženja odražavaju se u ljudskom dahu i disanju.

Dakle, riječ „ruah” je izraz za ljudsku svijest, za duh. Predati svoj duh u Božje ruke znači ispustiti svoj posljednji dah i vratiti Bogu samo svoje biće.

Duša je oznaka za čitava čovjeka, živa čovjeka, ona je znak života, ali mu nije izvor. U kršćanskom poimanju duh i duša se razlikuju u srži ljudskog bića i te razlike omogućuju da se govori o „duševnima bez duha (Jd 19)” ili da se u „duševnima” vide vjernici koji su iz duhovnog, „pneumatskog” stanja u koje ih je privelo krštenje, pali natrag u „zemaljsko” (1 Kor 2,14; 15,44; Jak 3,15). Za duh se nikada ne kaže da umire već da se vraća Bogu, a duša, naprotiv, može umrijeti (Ez 13,19), biti predana smrti, upravo kao i suhe kosti (Ez 37,1-14) ili tijelo (Ps 63,2; 16,9-10), jer mrtvi obitavaju mjesto Tišine (Ps 94,17; 115,17). Ukratko 'nje više nema' (Job 7,8.21; Ps 39,14).

„Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti

i ne možeš prijeći preko krivnje moje?

Jer, malo će proći i u prah ću leći,

Ti ćeš me, Bože, tražiti, ali me biti neće (Job 7,21).”

No, kad ljudska duša siđe u dubine Podzemlja, Božje će svemogućstvo dati te će odanle ponovno ustati (2 Mak 7,9.14.23.) i opet oživjeti kosti rasijane: kršćanska i biblijska vjera je u to sigurna, u smrt i uskrsnuće tijela i duše.

Uskrsnuće je djelo Duha života, a nije neka imanentna sila ili besmrtnost. Čovjek će opet postati živa duša i duhovno tijelo: on će sav uskrsnuti (Post 2,7 i 1 Kor 15,45).

Samo onaj tko jede Tijelo Kristovo i pije Krv Kristovu neće umrijeti nikada, ima život vječni (Iv 6,53-56).

Život je nešto sveto.

Svaki život dolazi od Boga, ali čovjekov dah dolazi od Boga na sasvim poseban način: da bi čovjeka učinio živom dušom, Bog mu je u nosnice udahnuo životni dah koji opet uzima na času smrti. Stoga Bog uzima u zaštitu čovjekov život i zabranjuje ubojstvo, ma bilo to i ubojstvo ubojice Kajina.

Čak i u životu životinje ima nešto sveto; čovjek se može hraniti njenim mesom pod uvjetom da se iz njega istoči sva krv jer je život živoga bića u krvi (Lev 17,11), u tom sijelu žive duše koja diše (Post 9,4), a upravo po toj krvi čovjek stupa u dodir s Bogom u žrtvama, a Bog je tri puta svet.

Oni koji su očišćeni od svoga grijeha su preobraženi, sveti , obijeljeni su u krvi Janjetovoj i tako imaju dio u slavnom Božjem biću (Otk 7,9-14).

Ako je život najdragocjenije čovjekovo dobro, onda spasiti dušu znači spasiti sama sebe: na kraju duša označava osobu.

S tom puninom smisla mogu neki obrasci opet naći prvotnu snagu: duše se moraju posvetiti (1 Pt 1,22), a Isus obećava dušama pokoj ako uzmu na sebe jaram Kristov jer breme je Isusovo lako (Mt 11,29).

Te su duše bića od mesa, ali u njih je položeno sjeme života, klica vječnosti, a to je u ljudskom duhu jer Bog je vječnost, jer Bog je Duh.

Bitne su razlike između vjetra ili daha i Duha Svetoga ili ljudskoga duha i duhovnosti.

Duh se Božji ne može odvojiti od Oca i Sina; On se objavljuje s njima u Isusu Kristu, ali ima i vlastitu osobnost. Duh nema lica, pa čak ni imena pogodnog da izazove predodžbu ljudskog lika. Njegovo ime je opća imenica. On uvijek djeluje preko nekog drugog kojega obuzima i preobražava. Njegovo djelovanje polazi iznutra, a iznutra Ga i spoznajemo. Gospodin Bog je Duh.

U Starom zavjetu djelovanje Duha ima mesijanski pravac spasenja, proročki pravac riječi i svjedočanstva te žrtveni pravac služenja i posvećivanja. Duh Božji podiže, potiče, pokreće, daje snagu te čini sve božanske aktivnosti prije Krista, čak i kada proroci kažu da im je došla riječ Gospodnja. Pomazanje od Boga dobiva se Božjim Duhom.

Proroke vrhovna sila primorava da govore. Riječ Božja koju proroci govore ima svoju cijenu. Kod Ilije naročito ocrtava se veza između riječi Božje i Božjega Duha. Božji Duh daje pristup do smisla i tajne svoga djelovanja. Kod Isusa Mesije je Duh Sveti posvetitelj.

Ivan Krstitelj s Mesijom očekuje i Duha koji će krštavati ognjem.

Na Isusovom krštenju Duh, koji je udružen i s vodom, i s vjetrom, u viđenju neba koje se otvara pojavljuje se u liku pitome ptice, kao golub.

Isus dobiva krštenje u Duhu. Otac govori Sinu u Duhu Svetome, u tom ljubavnom kanalu kroz koji se stvari događaju i riječi razumiju. Duha čin je susret, prema Isusu kao prema ljubljenome Sinu, a prema Bogu Ocu kao posvećenje Krista, prvine žrtve Sina ljubimca.

Isus je začet Duhom Svetim.

U Isusu Duh ne izaziva pojavu nove osobnosti; Duh od prvog trenutka u Isusu prebiva i čini da postoji; već u majčinu krilu Duh čini Isusa Sinom Božjim. Duh djeluje u Isusu od prvog početka, to je više od obične posvete. Isus, bez ikakva obreda, bez upletanja nekog čovjeka, već samim djelovanjem Duha u Mariji nije više tek posvećen Bogu nego „svet” samim svojim bićem (Lk 1,35).

Isus svim svojim ponašanjem pokazuje da u Njemu djeluje Duh u kojemu Isus staje pred đavla i izbavljuje njegove žrtve, donosi siromasima radosnu vijest i riječ Božju. U Duhu Isus ima pristup k Ocu. Isusova čudesa, snaga i istina Njegove riječi, Njegova neposredna prisnost s Bogom – sve je to dokaz da je na Isusu Duh i da je Isus u isti mah spasonosni Mesija, očekivani prorok i ljubljeni Sluga.

U Isusu su očitovanja Duha nešto trajno; Isus ne prima riječ Božju kao proroci već u svemu što kaže Isus izražava tu riječ Boga. Isus ne čeka trenutak da učini čudo već čudo kod Isusa nastaje kao što u nas nastaje najobičnije djelo. Isus ne mora čekati da Mu Bog nešto povjeri već uvijek živi pred Bogom u posvemašnjoj providnosti. Nikada nitko nije posjedovao Duha kao Isus, „preko svake mjere” (Iv 3,34).

U Isusu nema traga prisile, onoga što nama znači nadahnuće. Duh je uvijek s Isusom kao što je i Otac uvijek s Njim. Isus je u Duhu kod kuće, Duh Isusu pripada jer je Isusov vlastiti Duh.

Isus obećava Duha. Da bi se Duh izlio i postao raspoznatljiv, potrebno je da Isus ode. Tada će se razaznati što je Duh i spoznati da Duh dolazi od Isusa. Duh će biti svakog dana s učenicima jer će oni biti neprekidno pod teretom progona, neprijateljstava i prijetnje. Duh će učenicima biti Branitelj umjesto Isusa i govorit će uvijek o Isusu od kojega se ne može odijeliti i kojega će Duh proslaviti. Učenici će razumjeti Gospodinove riječi, udijelit će im snagu da u imenu Isusovu stupe pred svijet, da otkriju smisao Isusove smrti i da svjedoče o Božanskoj tajni koja se zbila u tom događaju što je za mnoge sablazan: osuda grijeha, poraz Sotonin, pobjeda Božje pravednosti (Iv 16,8-11).

Isus raspolaže Duhom i udjeljuje Crkvi dar svoga Duha.

Kad Isus umire i predaje svoj Duh Bogu, On Duha u isti mah prosljeđuje svojoj Crkvi (Iv 19,30). Do Isusove smrti izgledalo je kao da je Duh zatvoren u naravne granice Njegove ljudske osobnosti i njezina djelokruga. Sada, kad je Sin Čovječji uzvišen da bi stao s desne Oca u slavi, Isus okuplja spašeno čovječanstvo i izljeva na nj Duha.

Kao novo stvorenje, Crkva se može roditi samo od Duha u kojemu je izvorište svega što se događa u Bogu (Iv 3,5sl.). Djela su apostolska kao neko evanđelje Duha.

U njima djelovanje Duha čini čudesa i neobična djela: nadahnuti su zanosom obuzeti, bolesnici i opsjednuti izbavljeni, junačka neustrašivost učenika. Na drugoj strani znakovi konačnog spasenja svjedoče da je obraćenje moguće, da su grijesi oprošteni, da je došao čas kada u Crkvi Bog izljeva svoga Duha.

Taj je Duh Isusov Duh: On čini da se ponavljaju Isusovi čini, da se propovijeda Isusova riječ, da se ponovno govori Isusova molitva, da se u lomljenju kruha trajno nastavlja Isusovo zahvaljivanje; Isusov Duh podržava jedinstvo među braćom, jedinstvo koje je okupljalo učenike oko Isusa. Učenici sami od sebe slijede stope Isusove jer su primili Isusovog Duha (Dj 13,52).

Duh Sveti je snaga koja Crkvu što se tek rađa pronosi sve do kraja zemlje; Duh prati i vodi djelatnost apostola, njihovim odlukama pridaje svoju vlast. Riječ Božja raste i sve se više širi, a Duh je nutarnje vrelo ovog poleta u radosti. 15.11.2020. 01:40

„Bratska ljubav

Pošto ste pokoravanjem istini očistili svoje duše da postignete bratsku ljubav, čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga, jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga. Svaki je, naime, čovjek kao trava, sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i cvijet joj otpadne, a riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest. (1 Pt 1,22-25).”