Dostigla me opet noć i tama,
i tišina što se prostire u sluhu.
Dolazi mi Ljubav, ali nije sama,
jedva čekala sam da mi priđe uhu.
Tanane joj strune, ogrlica još od mjesečine
koja gradi zvijezde u velikom stanu.
Pogostila bih je, ali nemam čime,
nosim samo nadu, molitvu na dlanu.
I to Ljubavi je dosta da me svu zagrije
i da poslije me zapali kao šibu plamenicu,
kao svijeću kojoj mjesečina još se smije;
ne zna nitko da joj grlim svaku znamenicu
i, ta kako ne bih njoj se noćas radovala.
Puno dana zemlja moja, ovaj grad što trubi,
čekala je da ta ista Ljubav, kojoj svaka hvala,
nađe načina mi prići, a ne reći mi da ljubi.
Jer, što bi tada bilo, sve bi nestalo za tren
kao da bi misiju si ispunila cijelu.
Strah me, uvijek zatreperim, dodir njen
podsjeća me da odjenem odoru si bijelu.
Nisam dostojna za nebo, ništa značajno, ni novo,
al' ovako uvijek iznova se rodim.
Kao s krilima od anđela dočekujem sad slavlje ovo
pa i svjetlila sva sjajna s mirom ja pohodim
pa da mi uzvrati svako svjetlo, svaki sjaj,
da otvori sebe, nekako iznutra.
Znatiželjna moja duša tada nema kraj,
nema straha već ja plamtim sve do jutra.
25.01.2023. 21:25
No comments:
Post a Comment
just do it