Pjesma iz vječnosti

 

Psalam 110 ispjevao je kralj David, za vremena kada je Izabrani narod iščekivao Mesiju, najvećega Kralja koji će doći. Tu David spominje da je taj budući Kralj zapravo Gospodin, odnosno Pomazanik Boga i da će u svakom slučaju biti jedinstveni Svećenik čitavoga naroda.

Kralj David je živio u vjeri, hodio je s Bogom, prebivao je u vječnosti gotovo neprekidno, što znači da je služio Bogu, slušao Boga, da je neprekidno molio, a imao je i pravo vršiti ponekad svećeničku službu, za razliku od ostalih kraljeva toga vremena. Svećenici su bili samo pripadnici svećeničkog plemena, Levijevci, odnosno leviti. I kada je grubo griješio, David se znao usrdno kajati i vraćati se poslušno Bogu.

David je živio tisuću godina prije Krista, ali kao i sav narod, bio je uvjeren, to jest, vidio je dobro tajne i božanska otajstva.

Predaju o svećeništvu znali su svi u narodu.

Svi su znali da se Otac naše vjere, Abraham susreo s Presvetim Trojstvom u obliku i izdanju tri neznanca, na jedan tajanstveni način i zahvaljujući svojem snažnom vjerskom „gledanju”.

„1 

Abraham i tajanstveni posjetitelji

Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. 2 Podigavši oči, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega. Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima ususret. Pade ničice na zemlju 3 pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! 4 Nek’ se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. 5 Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!«
6 Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« 7 Zatim Abraham otrča govedima, uhvati tele, mlado i debelo, i dade ga momku da ga brže zgotovi. 8 Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljeno tele pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima, pod stablom, dok su blagovali.
9 »Gdje ti je žena Sara?« – zapitaju ga. »Eno je pod šatorom«, odgovori. 10 Onda on reče: »Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće; a tvoja žena Sara imat će sina.« Iza njega, na ulazu u šator, Sara je prisluškivala. 11 Abraham i Sara bijahu u odmakloj dobi, ostarjeli. U Sare bijaše prestalo što biva u žena. 12 Zato se u sebi Sara smijala i govorila: »Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!« 13 Onda Jahve upita Abrahama: »A zašto se Sara smijala i govorila: ‘Kako ću rod roditi ja starica?’ 14 Zar je Jahvi išta nemoguće? Navratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće: Sara će imati sina.« 15 Sara se napravi nevještom govoreći: »Nisam se smijala.« Jer se prestrašila. Ali on reče: »Jesi, smijala si se!«.” Post 18,1-15

No, i kada je Abrahamova koncentracija bila usmjerena više na profane stvari, na svakodnevicu, on je vrlo konkretno doživio da ga pohodi sam svećenik Melkisedek, Kralj Šalema, pravednosti i mira, a i radosti u Duhu Svetome.

Melkisedek je pohodio Abrahama nakon bitke koja je bila značajna za obitelj i narod koji je pratio Abrahama kroz pustinju. Abraham je pobijedio, ali nije uzimao nikakav plijen za sebe i za svoje. Uzeti tuđe stvari i stoku, vidimo kasnije u Svetom pismu, moglo je značiti miješanje vjere u jednoga Boga s mnogobožačkim klanjanjem i magijanjem drugih i drugačijih naroda; trgovati s njima značilo je pokloniti se nekome od njihovih bogova. Zato je bilo strogo zabranjeno uzimati plijen poslije bitke, plijen se morao uništiti, spaliti. Velikodušni Abraham je i bez toga znao da nema potrebe za uzimanjem plijena od ratnoga protivnika, za razliku od naroda i kraljeva koji su se kasnije oglušivali o zapovijedi Božje.

U tom trenutku poslije bitke, pred Abrahamom se pojavio Melkisedek s kruhom i vinom, blagoslivljajući Gospodina, a blagoslovio je i Abrahama.

„17 

Abraham i Melkisedek

Pošto se vratio, porazivši Kedor-Laomera i kraljeve koji su bili s njim, ususret mu, u dolinu Šave, to jest u Kraljev dol, iziđe kralj Sodome. 18 A Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga svevišnjega. 19 Blagoslovi ga govoreći: »Od Boga svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje,
neka je Abramu blagoslov!
20 I svevišnji Bog,
što ti u ruke preda neprijatelje,
hvaljen bio!«
Abram mu dade desetinu od svega.
21 Tada kralj Sodome reče Abramu: »Meni daj ljude, a dobra uzmi sebi!« 22 Abram odgovori kralju Sodome: »Ruku uzdižem pred Jahvom, svevišnjim Stvoriteljem neba i zemlje, 23 da neću uzeti ni končića, ni remena od obuće, niti išta što je tvoje, da ne kažeš: na meni se Abram obogatio. 24 Ne, meni ništa, osim što su moji momci upotrijebili; i dio za momčad što je sa mnom išla: Aner, Eškol i Mamre, oni neka uzmu svoj dio.« .” Post 14,17-24

Univerzalno kraljevsko dostojanstvo i vječno svećenstvo jesu osobine Mesije. Novi zavjet vrlo često Psalam 110 primjenjuje na Krista:

Knjiga Otkrivenja

„I vidjeh: nebo otvoreno – i gle, konj bijelac, a na nj sjeo On, zvani Vjerni i Istiniti, a sudi i vojuje po pravdi; 12 oči mu plamen ognjeni, na glavi mu mnoge krune; nosi napisano ime kojeg nitko ne zna doli on sam; 13 ogrnut je ogrtačem krvlju natopljenim; ime mu: Riječ Božja. 14 Prate ga na bijelcima Vojske nebeske, odjevene u lan tanan, bijel i čist. 15 Iz usta mu izlazi oštar mač kojim će posjeći narode. Vladat će njima palicom gvozdenom. On gazi u kaci gnjevne srdžbe Boga Svevladara. 16 Na ogrtač, o boku, napisano mu ime: »Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ.« Otk 19,11-15).”

Poslanica Rimljanima

„Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! 34 Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!” Rim 8,34

Evanđelje po Marku

„I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.” Mk 16,19

Evanđelje po Mateju

„Kad se farizeji skupiše, upita ih Isus: 42 »Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?« Kažu mu: »Davidov.« 43 A on će njima: »Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli:

44 Reče Gospod Gospodinu mojemu:
‘Sjedi mi zdesna
dok ne položim neprijatelje tvoje
za podnožje nogama tvojim?’

45 Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?« 46 I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.” Mt 22,41-46

Činjenica je da je David u svome psalmu imao veliko nadahnuće.

Po njemu već od davne prošlosti znamo da Isus sjedi s desna Ocu na nebesima.

Psalam 110

„Mesija – kralj, svećenik, pobjednik

Psalam.
Davidov. Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesna
dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!
2 Žezlo tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona:
vladaj posred svojih neprijatelja!

3 Spreman je tvoj narod u svetim odorama
za dan tvog junaštva:
kao rosa iz krila zorina
uza te su mladi ratnici.«
4 Zakleo se Jahve i neće se pokajati:
»Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

5 Gospodin ti je zdesna,
on će oboriti kraljeve u dan gnjeva svojega.
6 On će sudit’ narodima: bit će truplâ na gomile,
po svoj zemlji raskoljenih glava.
7 Na putu će se napit’ iz potoka,
visoko će dignuti glavu.”

Ali kako naš Gospodin može sličiti nekome Melkisedeku?

Jer Bog je jedan i načini ljude na sliku svoju.

Kako Bog može biti nalik anđelu ili ljudskome stvoru, a ne obrnuto?

Isus Krist je naš jedini Veliki Svećenik, a što je „po redu Melkisedekovu”, to je stoga što je Melkisedek svećenik vječnosti, zaređen oduvijek i zauvijek.

O tome više govori Poslanica Hebrejima koju je poželjno čitavu pročitati i promišljati.

No, Gospodin Isus nije samo naš Veliki Svećenik.

Budući da je Bog sav za nas i radi nas, On mora biti i Kralj i Prorok.

Ne mora biti zemaljski kralj, već nebeski, a tako i prorok zemaljski jer sve što Isus govori, ima proročki značaj.

Isus je prorokovao iz vječnosti, a kada se preobrazio pred apostolima, i njih je uveo u vječnost što nam govori da se u vjeri i molitvi može ulaziti i izlaziti iz vječnosti dok smo na zemlji, prije no što zauvijek u vječnost odemo, posvećeni za Boga.

Odlazak iz vječnosti je ulazak nazad u zemaljsko, u vrijeme, u grijehe ili u grešne prilike kada često hulimo Gospodina i Majku našu, udaljavanje od Boga. Zato i kažemo: vrati se Bogu, uđi u vječnost, moli, prorokuj.

Jer, nije čovjek radi svijeta, radi zemaljskoga i kao rob vremena, već je svijet i vrijeme radi čovjeka, da bi čovjek imao sve egzistencijalno neophodno za svoju slobodu i volju koja odlučuje u pravu na izbor. I da bi čovjek stigao sustavno promotriti jad zemaljski što ga stvori njegov grijeh, a također može sustavno i bez žurbe promatrati vječnost kojoj jednom odlazi zauvijek.

Susret s Melkisedekom ukazuje i na to da je, po Psalmu 110, Mesija kojega su očekivali sam Gospodin Bog.

Isti taj Gospodin liječi nas, bolesnike; on oprašta naše grijehe i oslobađa nas, čak toliko da ukida ubijanje živoga, to jest žrtvovanja u Hramu i daje život i zdravlje bolesniku, također u Hramu.

Hram je slika raja.

U raju, u vječnosti nema ubojstava, žrtvovanja koja predstavljaju zahvalnost, ali i umilostivljavanje Boga.

U vječnosti svi smo potpuno blaženi, mada netko možda svjetli jače, a netko slabije i vjerojatno postoji hijerarhija, ali i demokracija jer kako je na nebu, tako je i na zemlji. Kako je u vječnosti, tako je i u vjerskom životu.

Stalna je, ista, žrtva hvale i slavljenje Boga i štovanje svih svetih, kako sada, tako i u vječnosti. U vječnosti je stalna gozba s Isusom za kojom On čezne jednako kao i mi, ljudi.

Nije samo važno reći ženi ili mužu: „Ljubim te” ili govoriti to neprekidno Bogu. Cijela povijest nam je potrebna da bismo naučili ljubiti sebe, sve druge ljude i Gospodina, po Isusovoj Zapovijedi ljubavi. Život nam je potreban da bismo naučili ljubiti Boga onako kako Bog ljubi nas. To nas uči Sveto pismo, proroci, Abraham, David ili Ivan i ostali sveti evanđelisti.

Zato nam je potrebna poslušna vjera jer nas uvodi u istinsku Ljubav koja vidi sve u jedan mah, koja ima logičan razum i koja ne zove čudom sve što se događa u životu s Isusom. Za nevjernika i duhovnog bolesnika svako je čudo besmisleno. A za vjernika koji ozdravlja svoj duh nastojanjima da izbjegava grešne prilike, obraćenje k Bogu je čudo jer takav moli Boga da ga spasi i pomogne mu da se vrati Bogu.

Tako ispada da je najveće čudo na svijetu kad se netko obrati, kad ugleda božanski život i ne može se nadiviti vječnosti.

Obraćenje je čovjeka samo jedna karika u lančiću vječnosti.

Na svijetu se svakoga trenutka obrati jedna duša Bogu.

A u vječnosti postoji neopisiva dinamika života, stalne prinove dolaze i neprekidno se događa nešto što je vrijedno radosti, slavljenja i života u vječnome odmoru i u blaženome miru pravednome. 18.01.2023. 13:51