Pjesma u prozi kao slobodan pad,
kao poraz što se slama i lomi,
i velik i dubok mi kukavički hlad
stiže u prsa da me svu zgromi.
Kao zrno kamena tvrda i trnja,
ugušeno brigom i bez korijena.
Suša svega što sije se zrnja,
i duša od umora potpuno lijena.
Samostalnost pjesama nestaje
bez nadahnuća, u teškom dugu,
a srce moliti, borit se prestaje,
sakrilo se u malom i nježnom lugu.
Teških pitanja nema i laki odgovori.
Istino i Živote, moja si jedina nada.
Načini od mene papir što gori
da frcaju iskre, da žar mi svud pada.
Neprilike svuda, to čista je vjera,
makar zasićenost je značenja puna.
Nije to ni muka, ni bol, a niti zavjera,
pletilja živi bez lanena runa.
I taj blaženi mir samo sumnju mi stvarao,
uljuljkanu dnevnu količinu i noćnu.
A Duh je to sve konačno rasparao,
iskazao svoju volju moćnu.
Stih mi hlapi, to bolest je smrti,
potrebita Boga, slavna i čista.
Ne bih se više ovamo svrti
da nije mi put i poziv Krista.
09.01.2023. 06:31
No comments:
Post a Comment
just do it