Sada sa mnom se rasplači,
tuguj sa mnom, Utjeho mi stalna.
Samo Ti znaš koliko mi znači
pogled iz daljine, ljubav moja kalna,
poslije Tebe, najsvjetlija staza
kojom zauvijek se radujemo.
Vjetar baca mi u lice pahuljice mraza,
daj da s njima, Kriste, tugujemo.
Tugu nitko nikad ne doziva,
ona samo dođe, iznenada srce stegne.
Protiv svake nade, nada joj se odaziva;
nada nikada u postelju ne legne,
dovijeka je na tom bijelom svijetu,
ali dovijeka je tuga sad izrasla
koja najljepša je latica na cvijetu
i tako je, duboka i lijepa, k meni zašla.
Slatka žrtva, dragovoljna, nosi snagu
i pod Križem usamljena čeka
obećanu radost, vječnu radost blagu,
od Pastira moga ta ramena meka.
Podiže me, kao da sam zalutalo janje,
iz dubina koje poznaješ mi, Bože.
Još mi daješ dragocjeno znanje
da se moje srce tako rastužiti može.
Kao da sam izgubila ognjište svog doma
koji sad je leden i prazno odzvanja.
Slavit ću te žarko, i tužna, i troma,
što si otkrio mi te dubine moga stanja.
Tugo ti bez suza, kako možeš biti
tako sjajna, predivna i krasna?
Samo ti pred Križem smiješ krvi liti
pokraj Boga pravednoga, časna.
27.01.2023. 17:31
No comments:
Post a Comment
just do it