Isus je Gospodin

 

 „I nitko ne može reći: »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetom.” 

1 Kor 12:3

Isus koji je Krist -

- Osnovni oblik našeg ispovijedanja vjere

1. Dilema novovjeke teologije: Isus ili Krist?

Može li nam izgledati čudnim što teologija na ovaj ili onaj način pokušava umaći dilemi ISTOVREMENOSTI VJERE I POVIJESTI, i to utoliko prije ukoliko među njima raste prepreka „historijskoga”? Tako danas tu i tamo nailazimo na pokušaj da se kristologija dokazuje na razini historiciteta, da se usprkos svemu nastoji učiniti uvjerljivom pomoću metode „točnosti” i dokumentiranosti; ili pak nailazimo na mnogo jednostavniju odluku da se ona jednostavno svede na datost koja se može dokumentirati. Ono prvo ne može uspjeti, jer „historijsko” u strogom smislu riječi, kao što smo vidjeli, označuje misaoni oblik koji je ograničen na phainomenon (datost koja se može dokumentirati), pa je prema tome jednako malo kadro pobuditi vjeru kao i fizika ili ispovijedanja Boga. Drugo pak ne može zadovoljiti jer se na taj način ipak ne može obuhvatiti cjelina onoga što se nekoć dogodilo, a ono što se tu nudi kao tvrdnja, zapravo je izraz privatnog nazora na svijet, a ne čisti rezultat povijesnog istraživanja. Tako se onda ovom nastojanju pridružuje i treći pokušaj: da se potpuno izbjegne dilema historijskoga te da se ta kategorija ispusti kao nešto suvišno. To se na izvrstan način događa već kod Hegela; ma koliko se Bultmannovo djelo razlikuje od Hegelova, u tom im je pravac zajednički. Nije doduše isto poziva li se tko na ideju ili na kerigmu (Božja objava ljudima), ali razlika ipak nije tako sveobuhvatna kako to izgleda, smatraju sami pristaše kerigmatičke teologije.

DILEMA OVIH DVAJU PUTOVA: da li da se kristologija transponira i svede na historiju, ili pak da se historija potpuno izbjegne i napusti kao nešto što je za vjeru suvišno, ta se dilema dade precizno sažeti u onu alternativu koja muči modernu teologiju: Isus ili Krist?

Moderna teologija započinje najprije time da se odvraća od Krista (Poslanik i Sin Božji), a pribjegava Isusu kao historijski dohvatljivoj zbilji, da bi potom, na vrhuncu tog pokreta, kod Bultmanna, udarila u suprotnom pravcu: od Isusa natrag ka Kristu. No u sadašnjem trenutku taj se pravac počinje iznova mijenjati u ponovno kretanje od Krista k Isusu.

Pokušajmo još malo izbliže pratiti to vrludanje novije teologije jer se tako približavamo samoj stvari. Polazeći od prve tendencije: od Krista k Isusu, Harnack je na početku stoljeća zamislio svoje djelo „Bit kršćanstva”. Ta je knjiga nudila oblik kršćanstva zadojen ponosom i optimizmom uma, oblik na osnovi je kojega prije toga liberalizam bio pročistio izvorni Credo (ispovijed i simbol katoličke vjere). Jedna od temeljnih rečenica tog djela glasi: „U evanđelje ne spada Sin, već samo Otac, kako je i sam Isus naviještao”. Kako to izgleda jednostavno i spasonosno! Ondje gdje je ispovijedanje o Sinu stvorilo podvojenost: između kršćana i nekršćana, i između kršćana različitih smjerova, tu spoznaja o Ocu može stvoriti jedinstvo. Dok Sin pripada samo nekima, Otac pripada svima i svi pripadaju njemu. Ondje gdje je vjera stvorila raskol, neka tu ljubav sada stvori povezanost. Isus nasuprot Kristu – to znači:daleko od dogme, a bliže ljubavi. Kad se dopustilo da od Isusa koji je propovijedao, koji je svima ljudima navješćivao njihova zajedničkog Oca i tako ih učinio braćom postane propovijedan Krist koji traži vjeru, a sam postaje dogmom, time je, prema Harnackovu mišljenju, došlo do presudnog loma. Jer, Isus da je obznanjivao nedoktrinalnu poruku o ljubavi, i upravo se u tom sastojala ona velika revolucija kojom je Isus razbio oklop farizejske ortodoksije, donijevši umjesto uskogrudne pravovjernosti jednostavnost povjerenja u Oca, bratstva među ljudima i njihove povezanosti na ljubav. A umjesto nje - kaže Harnack – nastupila je doktrina o Bogočovjeku, o „Sinu”, pa je tako na mjesto snošljivosti i bratstva, u čemu jest spasenje, došla „spasonosna” nauka, koja može značiti samo nesreću i propast, nauka koja je izazvala samo sukobe i raskole. Iz toga se sama od sebe nameće parola: ostavimo propovijedanog Krista, predmet vjerovanja koje razdvaja, a vratimo se Isusu koji propovijeda, pozivu na moć ljubavi koja nas pod jednim Ocem, ujedinjuje s mnogo braće.

Ne može se, zacijelo, zanijekati da su te tvrdnje duboko dojmljive i uzbudljive, i ne smiju se olako mimoići. No, usprkos tome, dok je Harnack još navješćivao svoju optimističku poruku o Isusu, grobari njegova djela stajali su već pred vratima.

U to isto vrijeme bio je već iznesen dokaz da je puki Isus, o kome je on govorio, romantičan san, povjesničareva fata-morgana: odraz njegove žeđi i čežnje, koja to više nestaje što joj se više približava.

Stoga je Bultmann odlučno krenuo drugim putem: Što se tiče Isusa, važna je zapravo činjenica da je egzistirao; uostalom, vjera se ne poziva na nesigurne hipoteze koje ne mogu pružiti nikakvu historijsku sigurnost, već se poziva jedino na zbilju navjestiteljske riječi, pomoću koje se zatvorena, nepristupačna ljudska egzistencija otvara svojoj pravoj vlastitosti.

No, zar je lakše podnijeti praznu činjeničnost (ono izrično 'da nešto postoji') negoli činjeničnost ispunjena sadržajem. Da li se što postiže ako se pitanje: tko, što i kako je taj Isus bio, potisne kao beznačajno, a čovjek se umjesto toga osloni na puki događaj riječi, na zbilju riječi? Ovo se posljednje, doduše, uistinu događa, jer biva propovijedano; no ispravnost i stvarni sadržaj toga, sve dok idu tim pravcem ostaju vrlo problematični.

Imajući u obziru te probleme, razumljivo je da ponovno raste broj onih koji se otklanjaju od čiste kerigme i historijskog Isusa osiromašenog u neku ruku na utvaru pukog postojanja, pribjegavajući ponovno najčovječnijem čovjeku od svih ljudi; ta njegova im se čovječnost u tom razbožanstvenjenom svijetu čini posljednjim bljeskom božanskoga što je preostao da nakon „Božje smrti” koja kaže da mi, doduše, nemamo više Boga ali da nam ostaje Isus kao znak pouzdanja koji nas bodri da nastavimo. Njegova bi čovječnost, u svijetu u kom je nestalo Boga, trebala postati nešto kao namjesništvo za Boga koga tu nije više moguće naći. A kako nekritički postupaju tu oni koji su se ranije vladali tako kritički: samo zato da ne ispadnu nazadnima u očima svojih naprednih suvremenika, htjeli bi dopustiti još samo onu teologiju u kojoj nema više Boga!

Možda je to pitanje trebalo u svakom slučaju postaviti već nešto ranije, i razmisliti ne očituje li se sumnjiva nekritičnost već u namjeri da se teologija – slovo o Bogu – razvija bez Boga. Što se našeg pitanja tiče, sigurno je svakako da ne možemo izbrisati posljednjih 40 (60) godina i da nam je povratak k pukom Isusu neopisivo zatvoren.

Pokušaj da se, zaobilazeći povijesno kršćanstvo, konstruira neki pravi Isus iz povjesničareve retorte, Isus koji bi onda trebao biti smisao i uvjet našega života, u osnovi je apsurdan. Sama historija ne stvara nikakvu sadašnjost , već utvrđuje ono što je bilo. Stoga , ta romantika o Isusu u krajnjoj je liniji isto tako bez budućnosti, a onda i lišena sadašnjosti, kao što je morao biti i bijeg u čistu zbilju riječi.

Vrludanje modernog doba između Isusa i Krista, kojeg sam glavne etape u našem stoljeću pokušao upravo ocrtati, nije ipak bilo samo po sebi uzaludno. Smatram da ono u biti može postati samo putokazom, putokazom da jedno (Isus) ne postoji bez drugoga (Krist), štoviše, da čovjek uvijek iznova mora u jednome otkriti značenje drugoga, jer u stvarnosti Isus postoji samo kao Krist, a Krist samo u Isusu.

Moramo poći i korak dalje te PRIJE svakog rekonstruiranja – koje se, dakako, može postići jedino rekonstrukcijama, tj, naknadnim umjetnim tvorevinama – pokušati jednostavno shvatiti ŠTO KAŽE VJERA KOJA NIJE REKONSTRUKCIJA, VEĆ SADAŠNJOST, KOJA NIJE TEORIJA, VEĆ STVARNOST ŽIVOG EGZISTIRANJA.

Možda bismo ipak trebali imati više povjerenja u onu stalnu SADAŠNJOST VJERE, SADAŠNJOST KOJA PROŽIMA VJEKOVE, A VJERA ŠTO JE NOSI, U BITI ŽELI SAMO JEDNO: da bude razumijevanje onoga tko je i što je Krist zapravo bio – možda bismo, dakle, u tu sadašnjost morali imati više povjerenja negoli u rekonstrukciju koja svoj put traži izvan zbilje. A u najmanju ruku trebalo bi pokušati jednom prihvatiti što u stvari ta vjera kaže.

2. Kristova slika u Apostolskom vjerovanju

Simbol, koji pratimo u ovoj knjizi kao reprezentativni sažetak vjere, formulira svoje ispovijedanje o Kristu, posve jednostavnim riječima: „... i (vjerujem) u Krista Isusa”. Pri tome nam najviše upada u oči što na prvo mjesto, slično kao i u pavlovskom rječniku, dolazi riječ Krist, koja prvotno nije značila ime nego naslov ('Mesija'). No, dade se pokazati da je rimska kršćanska zajednica koja je formulirala naš Credo ('Vjerovanje') bila još potpuno svjesna sadržajnog značenja riječi Krist. Doduše, do upotrebe ove riječi u smislu vlastitog imena, kako je mi danas osjećamo, došlo je već u najranije vrijeme; no u Credu je ipak riječ „Krist” upotrijebljena još uvijek kao oznaka za ono što Isus jest. Stapanje riječi Krist s imenom Isus zbilo se svakako već odavna, i mi se u neku ruku nalazimo u posljednjoj etapi što se tiče promjene značenja riječi Krist.

Ferdinand Kattenbusch, veliki istražitelj Apostolskog vjerovanja, zgodno je razjasnio bit tog pitanja na jednom primjeru iz svoga vremena (1897). On to uspoređuje s upotrebom izraza „Car Vilim”. Naslov car postao je gotovo dio samoga imena; izrazi „car” i „Vilim” nerazdvojno pripadaju jedno drugome, premda je svakome jasno da ta riječ ne izriče jednostavno ime, nego FUNKCIJU. Nešto sasvim slično nalazimo nalazimo ovdje i u svezi „Krist Isus”, svezi koja je po tvorbi potpuno jednaka gornjoj: Krist je NASLOV, ALI U ISTI MAH VEĆ I DIO JEDINSTVENOG IMENA ČOVJEKA IZ NAZARETA.

U ovom procesu stapanja imena s naslovom a naslova u ime odigrava se nešto DALEKO VIŠE NO ŠTO BI TO BILA NEKA OD MNOGIH POVIJESNIH ZABORAVNOSTI. TU DOLAZI DO IZRAŽAJA NAJDUBLJA SRŽ ONOG RAZUMIJEVANJA ŠTO GA JE OSTVARILA VJERA S OBZIROM NA LIK ISUSA IZ NAZARETA.

PRAVI IZRAZ VJERE SASTOJI SE, NAIME, UPRAVO U TOME DA KOD ISUSA NIJE MOGUĆE RAZLIKOVATI SLUŽBU I OSOBU; S OBZIROM NA NJEGA TA RAZLIKA BIVA JEDNOSTAVNO BESPREDMETNA. NJEGOVA OSOBA JEST TA SLUŽBA, A NJEGOVA SLUŽBA JEST TA OSOBA.

To se dvoje ne da više jedno od drugog dijeliti: tu više ne postoji prostor za neki privatni sadržaj, prostor za vlastiti 'ja', koji bi konačno ostajao negdje iza svojih postupaka i čina, pa bi onda moglo nekada biti i „izvan službe”; tu ne postoji 'ja' koji bi bio odvojen od svog djela – 'ja' jest djelo, a djelo je upravo 'ja'.

Prema onome kako je vjera što se izrazila u Simbolu („Credo”) razumijevanja sama sebe, Isus nije iza sebe ostavio neku nauku koja bi se dala odvojiti od njegovoga 'ja' kao što se dadu skupiti i vrednovati ideje velikih mislilaca bez obzira na osobu njihova autora. Symbolum ne pruža nikakvu Isusovu nauku. Očito, uopće nije dolazila na pamet pomisao da se tako nešto pokuša – pomisao koja se nama čini po sebi razumljivom – i to zato jer je tadašnje osnovno shvaćanje bilo usmjereno u posve drugom pravcu. Isto tako, prema onome kako je vjera sama sebe razumijevala, Isus nije učinio ni jedno djelo koje bi se dalo razlikovati od njegova 'ja' i prikazati odvojeno od njega. Štoviše, razumjeti Isusa kao Krista znači biti uvjeren da se sav unio u svoju riječ. Tu ne postoji (kao kod svih nas) neki 'ja' koji tvori riječi – on se tako poistovjetio sa svojom riječju da se 'ja' i riječ ne daju međusobno razlikovati: ON JEST RIJEČ. Isto tako, kako vjera shvaća, njegovo djelo nije ništa drugo doli bezpridržajno stapanje samoga sebe upravo u to djelo; on SEBE tvori i SEBE daje. NJEGOVO DJELO JEST DAVANJE SAMOGA SEBE.

Karl Barth je jednom prilikom ovo zapažanje vjere izrazi ovako:

„Isus je u potpunosti nosilac određene službe. On, dakle, nije ponajprije čovjek a k tome onda i nosilac te službe ..... Ne postoji neka neutralna Isusova čovječnost ..... Neobične Pavlove riječi u 2 Kor 5,16: 'Ako smo dosad poznavali Krista po tijelu, sad ga više tako ne poznajemo' mogle bi se svakako reći i u ime svih četiriju evanđelista. Oni su bili potpuno nezainteresirani za sve ono što je taj čovjek mogao biti i činiti izvan svoje službe da bude Krist, i mimo njezina izvršenja ... Pa i onda kad izvještavaju da je gladovao i žeđao, da je jeo i pio, da je bio umoran, odmarao se i spavao, da je ljubio, tugovao, srdio se, čak i plakao, oni opisuju popratne okolnosti u kojima se ipak nigdje ne očituje nešto kao osobnost, samostalna u odnosu na svoje djelo, osobnost s nekim svojim osebujnim željama, sklonostima i afektima ... Njegovo ljudsko bivstvo istovjetno je njegovu djelu. Drugim riječima: odlučna tvrdnja što je vjera donosi o Isusu sastoji se u nedjeljivom jedinstvu ovih dviju riječi „Isus Krist”, jedinstvu u kojem se krije ISKUSTVO O ISTOVJETNOSTI EGZISTENCIJE I POSLANJA. U tom smislu zaista se može govoriti o „funkcionalnoj kristologiji”: sve Isusovo bivstvo jest funkcija onoga „za nas”, ali upravo zato i ta funkcija jest – SVE NJEGOVO BIVSTVO.”

Ako tako shvatimo, mogli bismo, na kraju, stvarno ustvrditi kako nauka i djela historijskog Isusa nisu po sebi važni, već da je dovoljna jednostavna činjenica da je postojao – i to tada ako se pri tomu shvaća da se u toj činjenici podrazumijeva sav realitet osobe koja je po sebi istovjetna sa svojom naukom i sa svojim djelovanjem, u čemu se sastoji njezina neponovljiva vlastitost i jedinstvenost.

Isusova osoba jest njegova nauka, a njegova nauka jest on sam.

Zato kršćanska vjera, to jest vjera u Isusa kao Krista jest uistinu „personalna vjera”. Tek iz ovoga možemo zaista razumjeti što to znači. Takva vjera nije prihvaćanje nekog sistema, već PRIHVAĆANJE OSOBE KOJA JE ISTOVJETNA SA SVOJOM RIJEČI KAO OSOBE, A OSOBE KAO RIJEČI.

3. Polazište ispovijedanja: križ

Ono što smo do sada rekli bit će još jače osvijetljeno ako se vratimo korak dalje od Apostolskog simbola: na sam izvor kršćanskog ispovijedanja. Danas možemo s određenom sigurnošću ustanoviti da se izvor vjerovanja u Isusa kao Krista, to jest izvor „krst”-janskog (krst od Krist) vjerovanja uopće, sastoji u križu. Sam Isus nije sebe izravno proglasio Kristom („Mesijom”). Ova, za nas zacijelo donekle neobična tvrdnja izbija na vidjelo, sada već podosta jasno, iz često zbunjujućih rasprava historičara. A njoj se neće moći izbjeći ni tada, upravo ni tada, kad se u brzopletoj suptrakciji što je proširena u suvremenom istraživanju o Isusu bude suprotstavila odgovarajuća kritika. Isus se, dakle, nije otvoreno proglasio Mesijom (Kristom) – učinio je to Pilat, koji se i sam priključio židovskoj optužbi, kad je, popuštajući toj optužbi, dao Isusu na križu staviti natpis koji je na svim tadašnjim svjetskim jezicima govorio o razlogu smaknuća: Pilat je tim osuđeničkim naslovom proglasio Isusa za židovskog Kralja (= Mesija, Krist) nad kojim je izvršena presuda.

Taj osuđenički naslov, ta smrtna osuda povijesti, postala je u paradoksalnom jedinstvu „ispovijedanjem”, pravim ishodištem i izvorom kršćanske vjere koja Isusa smatra Kristom: kao razapeti ovaj Isus jest Krist, Kralj. U njegovu „biti razapet” ogleda se njegovo „biti kralj”; a njegovo „biti kralj” znači predati se ljudima, znači poistovjećenje njegove riječi, poslanja i egzistencije. Tako, njegova egzistencija jest njegova riječ. A on jest riječ jer je ljubav.

Polazeći od križa, vjera sve više shvaća kako Isus nije tek NEŠTO učinio i kazao, već da su u njemu poruka i osoba identične, štoviše, da je on u biti uvijek već ono što kaže. Ivan iz toga nije trebao drugo već jednostavno povući posljednju konzekvenciju: ako je to tako – a to je temeljna kristološka misao iz njegova Evanđelja – onda iz toga slijedi da je Isus Krist „Riječ”; on je osoba koja ne samo da riječi posjeduje već i jest vlastita riječ i vlastito djelo; osoba koja je sam Logos („riječ”, smisao); koja je oduvijek i zauvijek; osnova na kojoj svijet počiva – pa ako igdje susretnemo takvu osobu, onda je ona onaj smisao što nas sve drži i uzdržava.

Razvoj onog razumijevanja koje nazivamo vjerom odigrava se se pri tom ovako: suočeni s činjenicom križa, kršćani su najprije naišli na poistovjećivanje osobe, riječi i djela. U tom su spoznali ono jedino pravo i konačno odlučujuće, pred čime sve ostalo stupa u drugi plan. Stoga se njihovo ispovijedanja moglo ograničiti na jednostavnu međusobnu svezu Isus i Krist – tom svezom bilo je sve rečeno.

Isus se promatra polazeći od križa, a to, snažnije od svih riječi, govori: on jest Krist. Više od toga i ne treba. Razapeti „ja” Gospodinov tako je bogata stvarnost da sve ostalo može doći i u drugi plan.

U slijedećem koraku stalo se na osnovi takvog razumijevanja Isusa razmišljati o njegovim riječima. Na svoje čuđenje, zajednica koja se okrenula sjećanju morala je sada ustanoviti kako je u Isusovim riječima već prisutno isto usredotočenje na njegov „ja”, kako sama njegova poruka, promatrana unatrag, stalno smjera i vodi tom „ja”, toj istovjetnosti riječi i osobe. I na kraju, Ivan je konačno mogao oba ova gibanja povezati u jedno. Njegovo Evanđelje predstavlja u neku ruku dovršenu lektiru o Isusovim riječima polazeći od njegove osobe te o Isusovoj osobi polazeći od njegovih riječi. „Kristologiju”, to jest svjedočenje vjere o Kristu Ivan shvaća kao poruku o Isusovom životu, i obratno: Isusov život shvaća kao kristologiju. To ukazuje na savršeno jedinstvo između Krista i Isusa, jedinstvo koje biva i ostaje konstitutivnim za svu daljnju povijest vjere.

4. Isus koji je Krist

Nakon svega što smo rekli, mislim da bi trebalo biti očito u kom se smislu i do koje mjere mogu slijediti Bultmannove misli.

Zaista, postoji u nekom smislu opća koncentracija na činjenicu da je Isus egzistirao, i zaista je sva ona zbilja koja se zove Isus u neku ruku potpuno urasla u vjeru u Krista – ta, njegova naistinskija riječ u stvari je on sam.

No, zar time nismo prebrzo prešli preko pitanja koje nam je ranije bio postavio Harnack? Jer što je sada s porukom o Bogu Ocu koja stoji nasuprot kristologiji? Što je s porukom o sveljudskoj ljubavi koja nadilazi i prevladava granice vjere? Da nije nestala u nekom kristološkom dogmatizmu? Nije li ipak u tom pokušaju da se ocrta vjera ranog kršćanstva i Crkve svih vremena – isticanjem vjerovanja koje zaboravlja ljubav – ponovno potisnuto i zaklonjeno ono bitno, a o čemu je u svoje vrijeme liberalna teologija bila povela riječ. Znamo da do toga možemo stvarno doći i da nije u povijesti tek jednom uistinu i došlo. No, jednako tako, moramo najodlučnije naglasiti da to ni u kom slučaju ne odgovara smislu kristološke postavke.

Jer, onaj tko Krista spoznaje u Isusu, i samo u njemu, a Isusa kao Krista, onaj tko shvaća da se tu odlučujuća činjenica sastoji u potpunom jedinstvu osobe i djela, taj je nadišao isključivost vjere i njezinu antitezu prema ljubavi, taj je to oboje stopio u jedno te je postalo nezamislivo da se to ikada rastavi jedno nasuprot drugome. Povezanost između Isusa i Krista, neodvojenost osobe i djela, istovjetnost tog čovjeka s činom predanja – sve to ukazuje i na povezanost između ljubavi i vjere.

Jer, vlastitost Isusovog „ja”, njegove osobe – koja tu svakako dolazi potpuno u središte – nesumnjivo se sastoji u tome da taj „ja” ne stoji u nekoj osamostaljenoj zatvorenosti, već je u punini biće s relacijom prema Očevu „ti” i s usmjerenošću prema ljudskom „vi”. Isusov „ja” znači identitet logosa (istine) i ljubavi, i tako u njemu ljubav postaje logosom, istinom ljudskoga bića. A bit vjere što je zahtijeva tako shvaćena kristologija sastoji se, dosljedno, u tome da vjera bude stalno urstanje u univerzalnu otvorenost bezuvjetne ljubavi. Vjerovati, naime, u tako shvaćenog Krista znači jednostavno: UČINITI LJUBAV SADRŽAJEM VJERE, tako da bi se na osnovu toga moglo upravo reći: ljubav je vjera.

To odgovara slici što ju je Isus orisao u svojoj velikoj usporedbi o posljednjem sudu (Mt 25,31-66): tu se o ispovijedanju Krista, koje zahtijeva Gospodin što sudi, ističe da je to ono pronalaženje Krista u najneznatnijim ljudima, u onima koji trebaju moje pomoći.

Prema tome, ispovijedati Krista znači: ČOVJEKA KOJI JE MENE POTREBAN, A KOGA SADA I OVDJE SUSREĆEM – PRIZNATI KAO KRISTA; POZIV NA LJUBAV SHVATITI KAO IMPERATIV VJERE.

O ovoj prividnoj preorijentaciji kristološkog ispovijedanja što je nalazimo u Mt 25, gdje se o tom ispovijedanju govori kao o bezuvjetnosti ljudskoga služenja i solidarnosti ne treba – prema svemu onome što smo rekli – pomišljati kao da iskače iz neke dogmatike koja bi inače postojala; ona je zapravo konzekvencija koja se nameće iz jedinstva Isusa i Krista, dakle iz srži same kristologije. Jer, to jedinstvo, ta povezanost između Isusa i Krista – ponovimo to i ovom prilikom – jest ujedno i jedinstvo između vjere i ljubavi.

Zato i stoji tvrdnja da vjera koja nije ljubav, ni u kom slučaju nije prava kršćanska vjera, već se samo takvom pričinjava. To je činjenica koju treba jednako naglasiti protiv doktrinalističkog nesporazuma unutar katoličkog poimanja vjere kao i protiv sekularizacije ljubavi koja kod Luthera proizlazi iz isključivosti opravdanja po vjeri. 13.01.2023. 21:29

Iz predavanja Josepha Ratzingera: „Isus koji je Krist: Osnovni oblik našeg ispovijedanja”; „Uvod u kršćanstvo”, 1968.