Izabrani

 

Izabranje je Božja milost i darežljivost.

Bez izabranja nemoguće je išta shvatiti od Božjeg nauma i Njegove volje u vezi s čovjekom. Čovjek se ponekad odupire Božjem izabranju i često je nepovjerljiv prema Gospodinu, čak i izabran je često zavidan kad izabranje padne drugima u dio dobrota Božja dok se voli uzdizati ako ga dopadne milost Boga, tada se hvali vrednotom koja je samo njegova (Dufour, str. 366).

Za čovjeka Božji su putovi nedokučivi, Gospodin dijeli od svoje dobrote u izobilju i to kome hoće i kako hoće; samo o Bogu ovisi i o Njegovoj volji koga će zapasti milost izabranja.

Izabrani narod ima iskustvo o sudbini različitoj od sudbine drugih naroda, iskustvo naročitog stanja koje nije plod slijepa stjecaja okolnosti ili niza ljudskih uspjeha već svjesnog i vrhovničkog Božjega zahvata.

„Ali sam ja uzeo oca vašega Abrahama s one strane Rijeke i proveo ga kroza svu zemlju kanaansku, umnožio mu potomstvo...” Jš 24,3   

„I zato se sada bojte Jahve i služite mu savršeno i vjerno! Uklonite bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu Rijeke i u Egiptu i služite Jahvi! 15 Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi.«.” Jš 24,14-15

„Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – 6 vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.” Izl 19,5

Izabranje se neprekidno događa kao neprekidan tijek samo jednog Božjeg nauma. Ono se neprekidno odvija izborom novih izabranika:Abel, Henok, Noa, Abraham, Izak, Jakov, Mojsije (Dufour, str 367). U Božjim obećanjima riječ Božja nad Njegovim izabranikom čini da taj bude blagoslovom za sve na zemlji.

Bog izabire ljude kojima povjeri neko poslanje, privremeno ili stalno; taj izbor izdvaja i posvećuje izabrane. Kod proroka se izbor često očituje pozivom, izravnim Božjim zovom koji predlaže nov način života i traži neki odgovor. Proroci doživljuju isto iskustvo; bili su pograbljeni, istrgnuti iz svog redovitog života, iz društva ljudi.

Kraljevi se također izabiru, njih obaviještavaju proroci koji to saznaju od Božje riječi.

Izbor Božjeg pomazanika uvijek je vezan uza savez Boga s Njegovim narodom (Dufour, str 368).

Svećenici i leviti bivaju također birani; Bog je sebi uzeo levite umjesto prvorođenaca koji su Mu pripadali po pravu te je tako Bog pokazivao da Njegovo vrhovništvo nipošto nije slijepo i ravnodušno gospodstvo već da se ono zanima za svojstva suradnika i od njih očekuje radosnu potvrdu.

SMISAO IZABRANJA

1. Izvor izabranja je nezasluženi Božji zahvat; 'Jahve vas je odabrao i prihvatio (Pnz 7,7)', a niste vi Njega izabrali.

Razjašnjenje za tu milost jest ljubav; nikakva zasluga, nikakva vrijednost. Izbor uspostavlja prisnu vezu između Boga i Njegova naroda. Ta se veza ne zasniva na naravi, ona je plod Jahvina izbora i izražava transcendentnost Onoga koji uvijek ljubi prvi.

2. Svrha je izabranja da se uspostavi narod svet, posvećen Gospodinu, uzvišen čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio (Pnz 26,19) kako bi među narode zračila veličina i darežljjivost Božja. Zako, osobito zbog ograda što ih podiže između Izabranog naroda i ostalih naroda, jest sredstvo kojim se zajamčuje ta svetost.

3. Plod izabranja jest u tome da Izabrani narod vezuje uza sudbinu koja nema zajedničke mjere sa sudbinom drugih naroda.

„Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše (Am 3,2)."

NOVO, ESHATOLOŠKO IZABRANJE

1. Izabranje i odbacivanje

Strogost ove prijetnje zadržava i svoju umirujuću stranu: premda Bog kažnjava svoj narod, On ga se ne odriče.

Proroci su prisiljeni računati s tim ishodom.

Ipak, izabranje ostaje, ali u jednoj novoj gesti: Gospodin će opet izabrati Jeruzalem, On će opet izabrati svoj narod nakon grijeha i propasti, izabrat će ga kao ostatak koji neće biti plod slučaja već plod Božje moći, 'sveto sjeme' (Iz 6,13), 'Izdanak' (Zah 3,8), onih sedam tisuća – sve koljena koja se nisu savila pred tuđim bogovima i koja je Bog sam sebi sačuvao (Rim 11,4).

2. Evo mog izabranika

Gospodin svome Izabranom narodu daje naziv 'Izabranika'.

Bog može usred potpunog idolopoklonstva podići narod koji će se posvetiti službi pravom Bogu.

U srcu ovog pothvata Bog daje da se pojavi tajnovit lik kojega On ne zove drukčije nego „Sluga moj” i „moj Izabranik”. To nije ni svećenik, ni prorok, ni kralj koji primaju pomazanje, a Sluga je čuo Božji zov već u majčinoj utrobi i ime mu nisu dali ljudi već ga je izrekao sam Bog, sav je njegov život od Boga, on je čisto izabranje, i zbog toga živi samo za službu i posvećenje; Izabranik je nužno Sluga.

ISUS KRIST – BOŽJI IZABRANIK

Premda se taj naslov rijetko pridaje Isusu, to biva uvijek u svečanom času: kod krštenja, preobraženja ili na križu, i on uvijek podsjeća na lik Sluge. Sam Bog izriče taj naslov i svjedoči da u Isusu iz Nazareta najzad privodi kraju djelo što ga je poduzeo izabirući Abrahama i svoj narod; našao je jedinog izabranika koji potpuno zaslužuje to ime, jedinog kome može povjeriti svoje djelo i koji može ispuniti Njegovu želju.

Samo je Krist Božji Izabranik i nema izabranika osim u Kristu. On je izabrani kamen, jedini sposoban da nosi gradnju što je Bog gradi.

Isus je do kraja svjestan svog izabranja, sigurnost da dolazi od drugud, da pripada jednom drugom svijetu, da Mu je proživjeti jedinstvenu sudbinu, sudbinu Sina Čovječjega, i ispuniti samo Božje djelo. Sva Pisma izvještavaju o Njemu i Isusu zna da smjeraju na Njega, a ta svijest pokreće u Njemu samo volju da služi i da do kraja ispuni ono što mora biti ispunjeno (Dufour, str 372).

CRKVA – NAROD IZABRANI

1. Izbor Dvanaestorice samo pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo imajući sa sobom one koje odabra. Oni predstavljaju oko Isusa dvanaest plemena novog naroda, naroda koji je plod Kristova izbora što potječe iz izbora Očeva, a nastaje djelovanjem Duha. Na početku Crkve stoji Božji izbor.

Izbor Marije i Pavla pokazuje da Bog namjerava graditi svoju Crkvu samo na svjedocima koje On postavi.

2. Božje izabranje ostaje u Crkvi življena stvarnost. Kršćanske zajednice i njihovi glavari vrše izbor i povjeravaju poslanja, no takav izbor samo potvrđuje Božji izbor i odaje priznanje Duhu; ako Dvanaestorica polažu ruke na Sedmoricu, ako antiohijska Crkva izdvaja Pavla i Barnabu, sve to biva zato što im je Duh naznačio one koje zove na svoje djelo. Prisutnost karizmi u Crkvi otkriva nam da izabranje ne prestaje.

Time što sabire i stapa u jedno tijelo te pozive, Crkva je izabranica. Dar vjere, prihvaćanje riječi Božje ne tumače se ni ljudskim izborom, ni moći, ni rođenjem već samo Božjim izborom.

Prirodno je što su se kršćani – svjesni da su pozvani iz tame da budu izabrani rod...sveti puk (1 Pt 2,9) – jednostavno nazivali izabranicima.

IZABRANI ILI ODBAČENI

Stari zavjet je znao za odbačenost prije izabranja, odbačenost onoga koji nije bio izabran, ali u toj odbačenosti ima nešto privremeno jer Abrahamov izbor mora donijeti blagoslov svim narodima.

U Isusu Kristu ispunjava se Abrahamov izbor i privodi se kraju odbačenost naroda, U Kristu su svi izabrani da tvore samo jedan narod, narod kojega je Bog sebi stekao, izabranje obuhvaća sve.

Ovo izabranje ne pripada više vremenu nego eshatologiji.

Dok Gospodin ne dođe, svi su tu, u očekivanju da svi uđu u izabranje, uvijek pozvani da se obrate (Dufour, str. 374). 11.02.2023. 20:52

„Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše (Am 3,2)."