Sveti dan

Kolijevka je moja kao barka

ljuljala se širom svoda;

anđeli od porculana i keramike

popadali poput sunca žarka

što je jučer potonulo poput broda

u olovno more poput slike.

Rumeno je sunce bilo krasno,

previše u zalazu je gorjelo,

previše zapalilo mi moždane i ruke

da si riznice otvore svoje slasno,

omekšalo srce što se skorjelo

od ta slana mora svoje luke.

Molitva me pratila kroz san,

podigla me vrlo rano u visine

što su lebdjele nad hladnim gradom

dok sam časoslovom otvarala dan,

svetu Nedjelju što nikada ne mine

u tom stanu što ga zipkom zovem kradom.

Zipka ljuljala se cijele vječitosti,

a kraj anđela je bilo cigala i stakla

da posvetiti bi mogli tu molitvu ranu.

Ljuljao se mozak moje rječitosti,

borio se da ne ispadne iz pakla

kamo postavi me kušnja Svetom Danu.

Nakon riječi, slika što su prštale po svuda

stiže opet ono sunce, žućkasto i blijedo;

stigoše i dvije mokre pahulje od snijega.

Mozak još se ljulja kao snježna gruda,

ali pobjednički izgovara Kredo

jer je veća Nedjelja od zemaljskog ega.

22.03.2020. 21:09