Eshaton

Moje su pjesme najčešće prazne,

ali duh mi je uglavnom čio;

u mojim su odajama pisaonice,

zamračeno nebo i slike razne

koje prikazuju pogled mio

na vrhu malene čitaonice.

Negdje u kutu odbačene poeme,

na dnu ormara stare balade,

a posvuda vire stranice bijele.

Ovaj je grad jučer volio boheme,

a sutra odbacit će sve parade;

novčanice dugo ostat će cijele.

Uskoro nestat će ove dosadne tmine

i radost i bol će se strovaliti

u velike beskrajne ponore zaborava;

isparit će ovaj svemir usred tišine.

Ogrtač magle će sunce obaviti

koja se već okolo gotovo zakovala.

U srcima ljudi postoji sreća,

postoji čežnja za pravdom i mirom

i to su pojmovi ljudskoga uma.

Svi će se naći na brdima smeća,

tražit će dugu sa šunkom i sirom;

propast će zemlja bez glasa i šuma,

samo će internet cviliti tužno.

Sići će Sin sa svijetlećom krunom

i dići će srca palicom Suda.

Mnogi će reći da sve to je ružno

i još će trčati za svojom lunom,

a moja će duša ostati jednako luda.

Zbog tihe ljubavi nekih pastira

moja se pjesma dovršiti neće.

Da mene spase brinu se strasno,

a duše im prepune reda i mira

jer oni poznaju tajnu blaženstva i sreće.

No, meni to nije sasvim jasno

iako znam za vječnost i raj.

Tamo se grade stupovi duša,

dobre volje, ljubavi, vjere i nade.

Uskoro putujem u taj slikoviti kraj

što ga prekriva ova zemaljska tmuša

iz koje me davno neki pastir ukrade.

10.03.2020. 02:08