Lađa u kaplji neba

Na platformi sparna vjetra,

u rijetkim kapima raznih oborina

jedra se moja svjetlucavo sjaje

na maglovitom odrazu svjetla.

Kao da uzdiše, stenje sunčana omorina;

lepršanje jarbola kreće pa staje.

Lađe ne plove po sigurnom moru,

one samo vise na vremenskim uvjetima,

one su gledljive kao lijepi muzejski kipovi:

sjedneš i promatraš ih u nekom dvoru.

One stvaraju svoje putokaze u vjetrima,

a iz njih izlaze mnogi likovi.

Njihova jedra su uvijek bijela,

ali rumenom suncu kao da gore

i s mjesecom uvijek se vjenčavaju

tankim zrakama njihova prozirna dijela

kako bi hujali borovi i šumilo more

jer lađe sa zvijezdama nikad ne spavaju.

Mašta? Ne, nije to mašta, nije to blud;

iz svakog jarbola, iz svakoga konopca

uvijek nastane neka čvrsta eskadra

za koju je potreban mač, vrijeme i trud.

Lađa spašava ili te guši poput hropca,

a sred oluja pritajiti se je kadra.

Najljepše ure su kad ih dodirne

skok povjetarca u klopotu jedra

s mirisom ozona i morskoga joda

ili kada na nebu Danica virne.

Tad lađa zadrhti i, kao i ja, postaje vedra;

u kaplji neba poskoči poput velika broda.

13.03.2020. 18:37