Rekoše
da ću lakše mrijeti ako me izmožde što jače.
Ne
osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?
Kao
da peče vatreno sunce i kuje se mače
u
plućima posred rebara koje mi netko kroji.
Još
snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.
U
ljubavi rastem za ta jadna stvorenja
što
bacaju na me olovna oružja boja.
To
moj je boj, oružje mojega odobrenja.
Da
je samo jedan udarac manje,
možda
bi netko od njih se zapanjio
jer
ih je strah što imam znanje.
Tad
bi se njegov strah obznanio.
I
što jače me udara, manja mu je opasnost
da
će i on nastradati bičem.
Jedva
jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:
“Moja
će bol te spasiti”, kličem
jer
leđa mi prte bremenom grehota.
Sotona
već slavi zbog moje slaboće
dok
padam zalijepljen svom snagom života.
Majka
mi kleca, čuti me hoće.
20:22
No comments:
Post a Comment
just do it