Ljubav i Zakon

Zakon nije zaista riješio ništa. Smrt je ostala smrt.

Zakon ne nagrađuje onoga tko nije počinio neki krimen, Zakon postoji da bi označio grijeh, da bi ga osudio. Radi izbjegavanja zakonske osude i kazne, ljudi lažu, varaju, nastoje potkupiti, kradu, primaju mito, ucjenjuju i slično. Zakona se ljudi boje i od zakona ljudi zaziru. Dakle, čine ipak mnoga kriminalna djela te ipak u životu umiru.

Jer smrt je došla na svijet prvim grijehom Prvoga čovjeka kojega je osudio Gospodin Bog. Zbog toga je smrt postala nasljeđe čovječanstva kojemu je prava i istinska svrha vječni život, život u Gospodinu koji Ga je stvorio.

Provedba i vladavina Zakona je toliko nespretna da osudi i Onoga tko nije nikada nikakva grijeha počinio, vječnoga Božjeg Sina koji, mada je i umro da ispuni Zakon, još uvijek vječno živi.

Tko slijedi vječnoga Sina Božjega koji je Put, Istina i Život, taj Ga ljubi, taj zna za sreću, pravdu, milosrđe, dobra djela i riječi, taj je vječan zbog milosrđa Božjega.

U vječnost se ulazi onime o čemu Zakon nema pojma jer onaj tko je zakoračio u vječnost, već je odavno sav Zakon ispunio, ali čini i mnogo više, čini djela koja su mnogo humanija od onoga na što ukazuje Zakon.

Tim ulaskom u vječnost čovjek postaje svjestan svoje vrijednosti, svojega dostojanstva, svoje moći u ljubavi i zajedništvu Boga.

Ljubav je drugi, Novi Zakon, Ljubav je srž svih zakona, Ljubav je duh Zakona.

Ljubav je srce čovjeka i kompletan čovjek koji ne zna za prevaru, a koji zna za boli i patnje, trud i muku.

Tko ne krvari, taj ne ljubi.

Tko se ne preznoji, taj ne ljubi.

Tko ne tuguje gorkim suzama, taj ne ljubi.

Tko ne klone duhom, ne zna za Božju milost.

Takvome čovjeku nije problem ne podleći zakonima, a u isto vrijeme ne lagati, ne varati, ne činiti kriminalna djela. Zato takav čovjek ispunjava Zakon, ali čini i puno više: kroči u vječni život.

Zakon nastaje da osudi kriminal koji se pojavio.

Zakon traži grijehe. To je negativan oblik upravljanja jer tko traži grijehe, može se vrlo lako utopiti u njima, u smrti.

Pozitivan oblik upravljanja sastoji se od molitve Bogu i sakramenata Katoličke Crkve gdje čovjek prilazi Božjem Licu. Tamo, dok nazire Svjetlo, postaje svjestan svojega čovještva, svoje smrtnosti, svojega nesavršenstva.

Biti kao Bog jest pradavni poriv ljudski. No, kada čovjek susretne Jednoga, pravoga Boga, Božjega Sina i Bogočovjeka, i to u Duhu Svetom, tek tada vidi svoj eshaton, svoju budućnost, svoj cilj, svoj posteriori, svoj lik i djelo kakvi u biti bi morali i mogli biti: savršeni i vječni. 01.02.2020. 09:31