Duša
u duši, jedna Gradnja,
svetac
do svetice, zidine čvrste
i
temelji strašni, neoborivi.
U
ognju Duha duboka sadnja
svih
onih koji se njime krste,
tisuće
tisuća nerazorivih
jer
svak je u svakome plod
i
svijetli odraz Mladoga Sunca
što
iz nutrina svoju ljubav širi
za
sve svoje, sav ljudski rod,
čak
i za onoga koji bunca.
Proljetni
povjetarac lagano piri.
I
kamenje će radije viknuti,
i
kamen bi postao sami med,
i
zdenac duboki, bez kraja;
a
čovjek za grijeh će kobno kriknuti
ako
ne vidi ljubav, mir i red,
volju
Boga što teče iz raja.
Pronađi
me, dušo, naklonost moju
i
ruku priznaj na ramenu svome,
mada
će biti možda i gruba
jer
silno želim te kao mač u boju,
kao
šapat zlatni u Gradu tome,
dijamant
od sunca što drži se ruba.
Spoznaj
mi tugu, i očaj, i pad
koje
mi dadoše jednom, odoru ranu;
spoznaj
mi čežnju iz nutrine
da
svilom obavijem duhovni Grad
u
kojega svi osim mene stanu.
Ti
poznaješ već mi vis i dubine.
Sjeti
se ljubavi, pjesama, svega,
i
obećanja koja u Bogu se tope;
ne
gledaj nevjeru i ne ispaštaj
već
sjeti se barem bilo čega
kada
se sveti svi svetinjom škrope;
sjeti
se maslina, palmi, i praštaj.
Janje
moje, Janje pomirbeno,
vječni
sjaju sveg života moga,
samo
dio ove sreće da Ti kušam!
Da
Ti svoju suzu predam, Stijeno
što
je priznajem za svoga Boga,
samo
slavit će Te moja duša
koja
svetima se obraća u slavi
što
je dosegnula čak do nje
kao
nečujno koračanje u sjeni.
Svaki
puta kad se neki svetac javi,
ona
klecne i zadrhti, vidi sve;
velike
si dare poklonio meni.
U
tom društvu spoznah ja u času
što
je ljubav, što je mir i pravednost,
što
je poniznosti strašan bedem.
Ti
mene zaljubi, u me Duha nasu
da
Ti gledam nevinost i čednost,
da
zavirim u Tvoj prekristalni Eden.
17:03.2020.
07:01
No comments:
Post a Comment
just do it