Neka me vjetar odnese

Sada sam sigurna,

sada već bolje znam

koja mi lađa kreće.

S Neba se tmurna

spustio rumeni plam

poput ogromne svijeće.

Čekaš me u svečanosti,

sve tako je krasno,

sve tako je svijetlo.

Kada mi lađa premosti

još svitanje časno,

stići ću s vjetrom

što boli, što peče

na licu mome.

Neka me samo nosi

kako mu Duh Sveti reče;

neka u svemu tome

Riječ me pokosi,

neka me sretnu skonča

prije proljetnih noći

jer srce već teško ih čeka.

Ti, kao naš Veliki Lončar,

još morat ćeš poći

put paklenih rijeka.

Na najveći izazov ovoga Dana

želim uzvratiti plodom.

Ta, spremam se čitav život svoj

poput kraljevstva razlistana

što je urodilo divljim rodom

na ovoj zemlji pitomoj,

ali ne može više ovo tijelo

i umorna duša već dugo vapi;

zašto me ostavi, Bože moj?

Odavno dade mi srcu sve što je htjelo,

da vidi ljubav što zemlji hlapi!

I sada Te susreće, i pogled Tvoj.

Potakni mi duh Tvoj u meni,

podaj mi svoga Križa maleno breme

da ovo srce bar jednom sreću podijeli.

Hladno je ovdje, u ovoj sjeni,

život je dug i dugo je vrijeme;

uzmi me k sebi jer živjeti želim.

10.03.2020. 14:35