Gozba s Kristom

Čekam Tvoju besjedu i riječ,

glasa Tvoga dugo čuti neću

i još dulje potrajat će ovaj muk.

Gradu lice blijedo kao kreč,

ali ja svejedno palim svijeću

jer će pasti tama kao dragi zvuk.

To su prizori s nebesa i od Boga,

to su trube anđela i plaštevi, i mač;

to su intimne prostorije u duši

gdje ja bdijem radi mira velikoga

što sam ga zadobila kroz Krv i plač,

gdje me nehotice olakšanje skruši.

Blago meni, sada i ja priznajem,

ne mora mi nitko svečano izreći,

mada to je ono što mi srce čezne čuti

kao blagoslov i prihvat zagrljajem,

kao potvrdu o nesagledivoj mi sreći

što mi poput blaženosti u nutrini šuti.

Iščekujem opet onaj Kruh, Tvoj dah

kojime mi daješ da smo jedno,

Otac u Tebi je, Kriste, a u meni Ti.

I sad, evo, nitko ne vidi taj krah

u kojemu nekada sam biće bijedno

pa odjednom hoću samo Tebe slaviti.

Blago pozvanima gozbi Jaganjčevoj,

tu si, Janje moje, na sred uma,

u toj duhovnoj mi pričesti života

koja spušta milošću se kao prijevoj,

uzima mi lake zvukove od šuma

što mi nastaje od sreće sred divota.

29.03.2020. 16:14