Korakom svetim po vodi života

Kada Te pitam o miru, ne daješ mi ga;

kada Te tražim po vrletima, daješ mi mir.

Kada Te tražim spas, dodaješ mi briga,

a kada me umore brige, prirediš mi pir.

Kada Te ne pitam ništa, šalješ me dalje,

dalje u ovaj svijet na puteve strme;

šalješ me ravno u velike đavolje ralje

gdje Tvoje riječi uvijek najjače grme

i gdje Tvoj glas niti za mene utješan nije.

Tada Te zaboravljam iskati pomoć,

a znam da si uz mene bio davno prije;

tada me ostavljaš kao da nemaš moć

već od mene očekuješ ipak nemoguće.

Znam da me šalješ da Ti opet priđem

i otvorim za Tebe svoje dlanove vruće

i da takva hrabro još dublje u ralje siđem

i da više ne zaboravljam ni časa na Tebe

makar mi odjednom bile predodžbe krasne

i makar me mržnja svijeta više ne zebe

jer i tada su Tvoje namjere još više časne.

Znam da je život uz Tebe ponekad muka,

i kad mi se čini da je sreća svijeta lijepa

i da je ta sreća od Tebe pružena ruka,

ali Ti me ne puštaš da opet postanem slijepa.

Moja me majka uči kako životom koračati,

a ona je i Tvoja majka oduvijek bila;

ona mi je Tvoj dar koji se ne smije bacati,

ona je Tebe svetog mojim Bogom iznjedrila.

07.05.2016.  07:15