Moramo li svi biti pravedni?

Osjećaj za pravdu nemamo svi. Svi znamo da moramo biti pravedni po uzoru na Isusa i Njegove zapovijedi, ali u biti ne razumijemo svi zašto pa lako padnemo u smrtne grijehe.
Osjećaj za pravdu dobiva se kada čovjek trpi uvrede i tlačenje, kad ga ranjavaju mržnja i nasilje drugih ljudi.
Te rane se ne mogu zaboraviti, one na neki način nikada ne zacijele potpuno, a ožiljak koji ostaje niz je opraštanja i podsjetnik na loša iskustva iz kojih čovjek uči bolje živjeti, biti više čovjek.
Takav ranjen čovjek doživljava često ignoriranje drugih ljudi što mu produbljuje rane, a kada zatraži pomoć, još dobiva i podsmijehe ili čak sažaljenje.
Tada razmišlja u čemu je on sam uzrok takvoga stanja i ne nalazi dubljih razloga u sebi za takvo i toliko nasilje nad njime. No, može se pokušati prilagoditi i naučiti kako poboljšati svoj položaj i za to mu je potrebno neko dulje vrijeme.
U svakom slučaju čovjek, koji je tako ranjen, doživi spoznaju o tome kako nije pravedno da drugi nisu tako ranjeni kao on. Još bi nekako i podnio svoje rane kada bi znao da i svi drugi ljudi doživljavaju toliko ranjavanje. To je osjećaj pravednosti, osjećaj za pravdu, ali to ne čini od ranjenika pravednu osobu.
Isti čovjek shvaća i to da su drugi nasilni upravo zbog toga osjećaja pravde koju žele samostalno provesti u djelo pa ranjavaju druge ljude jer misle da će im od toga biti lakše, ali nije nego se rane još povećavaju i nove rane se javljaju koje još više bole i peku, a to nije pravda.
Tako se osjećaj za pravdu može pretvoriti u nepravdu.
Pravednik Isus nije ranjavao nikoga iako je bio sam ranjen. Već od krštenja na Jordanu počelo je teže ranjavanje Isusa, Pravednika dok nije kulminiralo u smrti na križu, s riječima opraštanja za sve rane, s molitvama i molbama Bogu Ocu neka svima oprosti jer opraštanje liječi ranjenike koji traže pravdu ranjavanjem drugih ljudi, naročito ako ti drugi ljudi postojano trpe ranjavanje i opraštaju ranjenicima koji ranjavaju sve oko sebe, tražeći pravdu i pokušavajući se na taj način izliječiti.
Pravednik Isus je liječio, On je opraštao sve.
Pravda je Boga milosrđe i opraštanje, a oni proizlaze iz ljubavi i razumijevanja patnje, iz ljubavi koja daje razum i razumijevanje svega.
Bilo bi beskorisno i besmisleno učiniti bilo što drugo, sići s križa, liječiti nasilnike izgonom zlih duhova, čudima se opet nametnuti puku: puk bi i dalje nastojao u svojoj ranjenosti dostići pravdu.
Tek kad je Isus umro na križu, sav izmučen, ali i s riječima opraštanja, ranjenici su se smirili, ali i - progledali. Od njihove pravde nastala je najveća moguća nepravda. Ta spoznaja je djelovala poražavajuće, ali i smirivala je žeđ za ljudskom pravdom. A potom, kada je Isus uskrsnuo, nestao je i svaki osjećaj krivnje zbog mučenja i ubojstva Isusa. Vuk je bio sit, ovce su ostale na broju.

Mnogi se zaljubiše tada u Sina Božjega i nikada više ne potražiše nove žrtve. Tako su morali podnijeti križ sramote jer su Isusu nanijeli sramotu; morali su podnijeti križ boli jer su Isusu nanijeli bol; morali su ponijeti križ duboka kajanja, a kada se to kajanje duboko proživljavalo, ljudi su spoznavali da je pjesma otići na križ i umrijeti u mukama, točno onako kako su to priuštili Bogu prije obraćenja, pokore i kajanja.

Pravedno je samo opraštanje, ali je pravedno i kajanje.
No, budući da pokajanje ljudsko cvate dubokom ljubavlju za Boga i druge ljude, ne može se zvati kaznom nego samo nagradom nakon što je čovjek u vjeri spoznao malo Boga.
Vjera je pravedna kao što je opraštanje pravedno i kao što su pokajanje i pokora pravedni. To je žrtva u svjetlu ljubavi i samopredanja; to je muka i trpljenje u svjetlu uskrsnuća. 24.04.2017. 21:00