Sveti kruh

Čovjek uvijek postoji u odnosu na nešto ili  na nekoga, to jest čovjek je uvijek u odnosu na sve.
Čovjek je uvijek u općem zajedništvu, čak i tada kada mu netko kaže da nije komunikativan jer čovjek već komunicira samim svojim postojanjem te tako i hladnoća ili šutnja čovjekova predstvalja samo jedan od mnoštva znakova u komunikaciji s drugima.
Ljudi su u tom smislu, dakle, jedno. Jedna bit, ljudska. Ljudi među sobom, koji doživljavaju tu jednost, često se izražavaju u istom smislu i na isti ili vrlo sličan način o istoj temi pa tako vole zadržati znak toga jedinstva i zajedništva čak i tada kada se udaljavaju jedni od drugih. Jedan od takvih znakova mogu biti rođendanska slavlja ili, na žalost, sprovodi kada se udaljeni ljudi s nekim većim povodom ponovno okupljaju. No, često se ne prepoznaju odmah pa su već u davninama uveli znakove raspoznavanja, simbole, lozinke i po tim znakovima su sigurni u ono što bez njih samo naslućuju. Jednu lozinku ili znak raspoznavanja dajete u tajnosti samo jednoj osobi i nikome drugome. To vas na neki način isključuje iz općega zajedništva i naglašava vrijednost jedinstva samo s tom određenom osobom.



Iz Katekizma Katoličke Crkve
KAKO SLAVITI: Znakovi i simboli

1145 Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbolima. Prema bozanskoj pedagogiji spasenja, njihovo znacenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznaceno je u dogadjajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.

1146 Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom zivotu znakovi i simboli zauzimaju vazno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno bice, covjek duhovne stvarnosti izrazava i shvaca pomocu tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je drustveno bice, covjeku su znakovi i simboli potrebni za opcenje s drugima pomocu jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.



Isuse, ljudi su govorili da naučavaš kao Onaj koji ima vlast. Nevjerni Toma, a ni ostali apostoli, nije mogao povjerovati ženama  u radosnu vijest o Tebi. Kako onda očekivati od pogana da povjeruju kršćanima?
Sveti je Petar imao isti stav onoga koji ima vlast, ali to je bilo tek nakon Tvoga poslanja Duha Svetoga na Crkvu kršćansku, Tvoje apostole i tisuće vjerujućih duša.
Budući da je Duh nevidljiv, ljudi moraju i žele vidjeti sve ono što čuju. Može se dobro čuti i kada se čita neko pismo, čovjek svoje čitanje i svoje misli osluškuje u sebi. Prema tome, možda se može i vidjeti kad se čuje ili se može vjerovati, odlučiti vjerovati kad se čuje ili vidi. Toma Ti je zapravo već vjerovao i prije nego što je vidio Tvoje rane, a ima ljudi koji Ti nisu vjerovali iako su Te vidjeli, sve su vidjeli.
Da bi Te čovjek lakše prepoznao kao Sina Božjega, dobro mu dolaze podrobniji opisi riječima i gestama, a možda i dramatiziranjem. Da bi Te čovjek upoznao, potrebne su Tvoje riječi, geste, opisi apostola, svjedočenje kršćana, a u svemu tome najvažniji su obredi, svete navike koje izazivaju pokretanje duše. No, to nam ništa ne bi vrijedilo da nisi Ti odlučio u naše ljudske obrede uglaviti sebe pa tako kršćani i vjerujući molitelji nalaze svoju vjeru, kraljevstvop nebesko, vječni život. To su sakramenti ili otajstva Katoličke Crkve. 
Ti nam u sakramentima daješ ovlaštenje i punomoć da budemo Ti; daješ nam da naučavamo kao oni koji imaju vlast. 
Kakva sam ja kukavica i strašljivica, a ipak kada Te naviještam, uvjerena u istinitost svojih riječi i gesta, zaista imam vlast onoga koji govori istinu, koji zna nešto više o onome što vjeruje i o Onome komu je povjerovao.
To je otajstvo: usred nekih radnji, čina i riječi pred čovjekom se polako ili odjednom pojavljuje sam Bog u svojoj srži, u svojoj biti i nije ni malo neobičan, a nadnaravno prilazi kao ljubav i milosrđe, kao istina i znanje, spoznaja, kao oslobođenje i kao ljudska vječnost.


RIJEČI I ČINI

1153 Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetom, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini vec sami po sebi govor, ipak je nuzno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čist dar i ujedno odgovor vjere naroda (KKC).

Isuse, Ti si odlučio čovjeku na sliku svoju dati misli i govor, a potom si preko ljudskih misli i govora otkrio ljudima namisli srca svoga i dao im svoju Riječ, kao Boga, kao Čovjeka, kao naučitelja i govornika. Otac naš dao nam je Sina svoga da ne pogine niti jedan koji u Njega vjeruje već da ima život vječni; dao si nam da imamo brata, svoga među svojima; Tvoja ljubav i milosrđe nisu dopustili da pogađamo i nagađamo gdje nam je Bog naš nego Isus nam dođe i progovori, dođe i izliječi nas i oslobodi; dođe i postade nam na očigled vjeran do kraja, do smrti na križu kako bismo spoznali nevidljivo i nevidljivu borbu neraspadljivoga s raspadljivim, borbu protiv svih naših grijeha u kojoj iziđe pobjednik Sin Božji jer bijaše Pravednik nad pravednicima, bijaše pravi, bio je Bog naš, jedini pravi Bog i ostao to zauvijek.
Mi, kada spoznajemo, činimo neke pokrete jer proživljavamo duboko i potpuno ono što nam je od životne važnosti. To što činimo ima svoj duboki smisao, ali ništa nas u tome ne bi razlikovalo od ostale prirode da nemamo Božju posvetiteljsku riječ koja posvećuje naš duh, naše misli i riječi, naš govor i čini nas uskrslima na vječni život.
Sakramenti nisu "samo" obredi, Tijelo Kristovo nije "samo" simbolika, otajstva su više od realnog zemaljskoga života, sakramenti su sve zemaljsko, ali i duhovna nadgradnja, srž nebeskoga i nadnaravnoga i natprirodnoga u srcima običnih ljudi, u njihovim životima, mislima i afektima, emocijama i osjećajima, riječima, govoru, pismu i djelima i činima. Priznati istinu jest čin. Govor jest čin, a ne bi imao nikakvog smisla da u njemu ne postoji Riječ Boga koja oživljava duhove, daje smisao svemu do najmanjih detalja jer Ona sama jest Smisao svega za čovjeka, ali i za Boga koji se čovjeku, iako veći nenadmašno od čovjeka, čitav u srži svojoj, u ljubavi predaje.
Da bi Isus to nekako izveo, to svoje predanje, čovjek Ga mora prepoznati u sebi, u svome besmrtnom dijeliću duše kao Vječnoga Boga i Spasitelja od svakoga ponora; čovjek se mora sjetiti da od nekuda i od nedavno zna po čemu se Bog prepoznaje i zato mora prvo, a i posljednje, čuti i učiti o Bogu od drugih ljudi s kojima ulazi i u obrede bez kojih ne bi bio ljudsko misaono biće i ne bi mogao se nadati da će postati partner Bogu svome u dostojanstvenoj uzajamnosti.
Tako riječ ljudska jest čin, a čini ljudski jesu govor.


TKO SLAVI

Bog se slavi, Njegovo ime se sveti, Bog je prepun sebe, toliko čak da se Njegovo izobilje prelijeva u sve i to do najtananijih detalja i ne samo da stvara sam sebe, nego i rađa Sina, a od njih izlazi Duh Sveti, čitav svemir, anđeli, zemlja, priroda, sve stvorenje, životinjski i biljni svijet i - čovjek, čovjek kojega Bogu nije dovoljno samo stvoriti nego ga želi i hoće roditi i rađati kao sina svojega dok čovjek Boga ima vječno slaviti kao Oca i Brata, Spasitelja i Prijatelja svojega, kao vječno predanu, ali uvijek nepotpuno dosegnutu Ljubav.

Iz Katekizna Katoličke Crkve
1136 Liturgija je "djelo" "čitavog Krista" ("Christus totus"). Oni koji je ovdje slave, onkraj znakova, već su u nebeskoj liturgiji, gdje je slavlje potpuno zajedništvo i svečanost.
SLAVITELJI NEBESKOG BOGOSLUŽJA

1137 Otkrivenje sv. Ivana, koje se čita u crkvenom bogoslužju, objavljuje nam ponajprije da "prijestolje stajaše na nebu, i na prijestolje Netko sjede" (Otk 4,2): "Gospod" (Iz 6,1).Zatim Jaganjac koji "stoji kao zaklan" (Otk 5,6): Krist raspeti i uskrsnuli, jedini Veliki svećenik istinske svetinje,onaj isti "koji prinosi i biva prinesen, koji dariva i biva darovan".Konacno, "rijeka vode zive" koja izvire "od prijestolja Božjeg i Jaganjčeva" (Otk 22,1), što je jedan od najljepsih simbola Duha Svetoga.

1138 "Uglavljeni" u Kristu, u službi hvale Boga i u ispunjenju njegova nauma sudjeluju: nebeske sile, cijelo stvorenje (cetiri bica), sluge Starog i Novog saveza (dvadeset i četiri starješine), novi Božji narod (sto četrdeset i četiri tisuće),osobito mučenici - "duše zaklanih zbog riječi Božje" (Otk 6,9-11) i presveta Bogorodica, konačno veliko mnoštvo, "što ga nitko ne moze izbrojiti, iz svakoga naroda, plemena, puka, jezika" (Otk 7,9).

1139 U toj vječnoj liturgiji Duh i Crkva omogućuju nam sudjelovati kada slavimo, u sakramentima, otajstvo spasenja (KKC).

I kao što je simbol zapravo znak vjere i raspoznavanja, tako je i kruh kojega prelomimo i podijelimo među sobom naša zajednička bit s Isusom Kristom.
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  14:51:23