Trk

Odlazim. Odlazim kao pjesma i stih,
sve mi prsti bride, odlazim utiskovito.
Krećem se kao da ne bih i kao da bih, 
prolazim utabano, učinkovito.

Idem. Idem kao kilava masa,
znam da tamo ničega nema
i to me ne tješi, željnu spasa.
Da li to uzdah se sprema?

Ma, nešto sam sigurno zaboravila,
upaljač ili ključ, novac, dokumente.
I vrijeme sam zapostavila.
Samo da ne počnu lamente.

Ne zovi me, šuti, dotrči
i uzmi obje ruke moje.
Vrti mi se, u glavi krči.
Baci sve, i platna, i boje,

baci u zrak, na pod, u vrata,
ne marim i da je udarac jači.
Znam da tu nema povrata.
Kašlji, viči, samo ne plači,

ne budi klasičan, ne budi lud,
gledaš me kao propast svijeta.
Ne plači jer više nemam kud',
jer sam rekla, kao ukleta,

rekla sam ti da će do toga doći
i sada moram se, moram udaljiti
kao tihi tat u zalazak noći.
Zar ne znaš ni osmijeh podariti?

Zaglavljena vrata, ključ na podu,
a ti valjda tamo okrećeš leđa,
ni kavalir nisi. O, poznam tu modu,
duša ti samo za sobom žeđa.

Iz mene bukti, kreću vulkani,
ruka leti i udara kvaku.
I vrata se lome, i nestaju dani,
ostavljam te i napuštam vlastitu  raku,

zahvalna Bogu, Isusu Kristu
za krivi ključ, na očigled lažni.
Sada vičeš, sam  na poprištu;
šteta i krici mi više nisu važni.
‎subota, ‎8. ‎travnja ‎2017. 22:39:56