Rođena za čežnju

Kad sam spremila se da ti jednu riječcu reknem,
tvoj me leden pogled ostavio tihom;
kad sam poželjela da ti mnoga blaga steknem,
tvoje siromaštvo me je nadahnulo stihom,

a kada sam htjela reći da te volim,
da te želim ljubiti do kraja,
shvatila sam da te već predugo molim,
gledam tvoje oči nadnaravna sjaja,

kružim oko tebe, tvoje osi
da bih neku pažnju ostvarila,
želim te zahvatiti po kosi
da bih neki dojam barem ostavila.

Nisam znala da sam te dodirnula iznutra,
ne želeći, ne znajući što se zbiva,
i baš tada rekao si da ćeš donijeti mi sutra
koje se u našoj sadašnjosti skriva.

Vidio si moju čežnju i lako je prepoznao
jer u tebi ista želja kao vatra raste
svaki put kad shvatiš ono što si doznao,
da se naše duše pretilinom časte,

a ta vjerna naša čežnja i taj stalni zov
postoji zbog našeg zajedništva u predanju,
ona sama sebe hrani i stvara si krov
pod kojim se daje duša u sveznanju.

Ti bi mene povukao da za tobom hodim,
ja bih tebe željela spoznavati,
ali nije li to krivi razlog da te sobom vodim,
nije li nam čaša počasti odavati

samo Bogu koji je na prvom mjestu,
radi kojega smo pronašli se zlatom?
Zar ne živimo ovako svaku Čestu,
zar nam nije ona Čežnja koja izvlači nas blatom,

zar nam nije ljubav od te čežnje plod?
Makar sva je teška kao strašan križ,
ona nama priječi zajednički hod,
to je žrtva časna što pokazuje nam briž,

to je zalog ljubavi nam vječne.
Što se bolje ljubimo, to smo dalje,
to smo više kao staze mliječne
kojima nas naša ljubav šalje

da se jednom susretnemo opet
baš na pravom mjestu, tu, u srcu Boga 
koji baš je zato bio propet
da bi znali, čežnjo moja, sačuvati toga,

a ne propasti zbog vanjskih stvari.
Govorim ti što od tebe sam naučila
jer su mene privukli na tebi Božji dari,
jer sam tebe radi Boga našega zaručila.

Bog nas je postavio u naša zvanja
koja su nas, eto, sretno spojila.
Dao nam je darove i znanja,
ti si mene, ja sam tebe usvojila.

Zar da ostavimo Boga radi čežnje ove
kojom napaja se sav zemaljski rod?
Ili da tu čežnju ostavimo da nas zove
kako našli bismo onaj zajednički plod?

Ta me tvoja čežnja vuče, ona mene vodi
da ja plodim kao sjemenje bez broja,
da se mnogim srcima također ona rodi
i da poslije svega ja ostanem tvoja.

Zato me dozivaj, uporno i tiho, i bez glasa,
jer tek tada znam da nešto vrijedi
čežnja kojom napajam se radi spasa,
čežnja koja moju čežnju slijedi.
Uskrsna nedjelja, ‎16. ‎travnja ‎2017. 20:13:05