Tamjan

Kada me povede miris tamjana
u svakodnevnim poslovima, neprekidnom miru
dok još riječ se sluša, dok se čita,
više nisam opuštena, nasmijana
jer već mirisi, predokusi mi uviru
u tajanstvo, već me Bog moj pita
što li sam učinila
sa svim svojim dojmovima,
što sam stekla.
Samo sam se kinjila,
rukovala teškim pojmovima,
ništa nisam rekla.
Znam da morala sam negdje biti
i da nitko nije mene pozvao
već je volja moja doći,
volja moja sebe naći, sebe kriti.
Jednom samo Duh me dozvao,
nisam znala da l' ću moći:

haljine sam svete pograbila
kao žena što krvari
dvanaestu godinu.
I ona je ozdravila,
meni nestali su dari,
bacila sam ih u kotlinu.
Bacila sam sebe cijelu
samo za taj jedan dar,
jedan poklon; jednu mrvu
dala ja sam za zoricu bijelu
i moj novi kalendar,
moju veću sreću, sreću prvu.
Čekala sam dugo taj trenutak
da se opet javiš
u svim mojim halucinacijama
i odvedeš me na vrutak,
da me tamo svu postaviš,
zajedno sa bijelim akacijama.

Još mi uvijek ne reče ni tko si,
a ja dobro znam:
Ti si Bog moj, Istina i Svjetlo
što me svu već noću rosi,
jače nego san
koji nestaje sa vjetrom.
Potvrda si moja jer sam zrela,
gotova za prinose i kad,
samo žeđ mi Tvoje žeđi žedna. 
Sada kad sam opet Tebe srela,
ne tražim ni jedan pad
osim ova poniranja medna.
Sruši me u ponor krvi guste,
daj mi opet Tvoje vode bistre
koja će me zasititi
prije nego čujem riječi puste,
krnje riječi ljudske, Isuse Kriste,
koje neće me zaštititi.
‎četvrtak, ‎6. ‎travnja ‎2017. 20:42:15