Nepoznati zločinci

"Tko odozgor dolazi,
on je iznad sviju;
tko je sa zemlje,
zemaljski je i zemaljski govori.
Tko dolazi s neba,
on je iznad sviju:
što je vidio i čuo – za to svjedoči,
a svjedočanstva njegova nitko ne prima.
Tko primi njegovo svjedočanstvo,
potvrđuje da je Bog istinit.
Uistinu, onaj koga Bog posla
Božje riječi govori
jer Bog Duha ne daje na mjeru.
Otac ljubi Sina
i sve je predao u ruku njegovu.
Tko vjeruje u Sina,
ima vječni život;
a tko neće da vjeruje u Sina,
neće vidjeti života;
gnjev Božji ostaje na njemu."
Iv 3,31-36

Tko bi mogao biti taj koji ne prima svjedočanstva Isusova?
Oni koji ne hode u crkvu, ili oni što dođu jedamput u godini, ili oni za koje 'znamo' da su zločinci, ili možda oni koji češće naiđu na misno slavlje?
Zanimljivo je primijetiti: kada upoznate nekoga, možete s njim provesti puno vremena u praznim razgovorima, u ogovaranju, u lijenosti i manjoj ili većoj srdžbi, ali ne nalazite nikakva grijeha u tome, zaista ne primjećujete grijeh dok vam neki stranac izgleda kao lopov i zločinac sve dok ga malo bolje ne upoznate, a tada vam i on pomaže u ogovaranjima i srdžbi. Hoću reći da sam ja, kada god sam pokušala bolje razumijeti neku meni poznatu osobu, uvidjela da grijesi te osobe uopće nisu grijesi jer ta osoba nije svjesna potpuno što čini, a uzgred i pati poprilično i nenamjerno, nedragovoljno te nije ni približno slobodna u odlučivanju o izbjegavanju grijeha za koje ni ne zna; drugim riječima ja nalazim da su ljudi ni krivi, ni dužni kad ih upoznam.
Možemo uzeti primjer okorjelih zločinaca u povijesti čovječanstva. Ne želim nikoga braniti, a najmanje zle duhove, ali zar nisu mnogi od njih bolesnici kojima društvo nije bilo sposobno stati na kraj prije nego što su počinili velike zločine? Također društvo, to jest pojedinci u okolini samostalno ne mogu spriječiti moćnike ako i vide da se spremaju zločini. Prema tome: tko je kriv? Može li biti pojedinac, jedinka, individualac kriv za sve počinjene zločine i za sve svoje naredbe koje su drugi uredno izvršavali? Samo Jedan je ponio krivnju svih nas, Gospodin Isus Krist.
Možemo li reći da je društvo odgovorno? Da. Društvena odgovornost nam je ispod svake razine. Ona se očituje u bezbrižnom i 'nevinom' trošenju viška riječi koje se nužno pretvara u ogovaranje i lijenost.
No, ne smijemo suditi ljudima nego moramo osuditi grijehe sviju nas u svakoj prilici. To konkretno izgleda ovako: ne možeš nikome reći "ti si ovakav, ti si onakav" nego moraš biti svjestan da je grijeh na čovjeku kao kaput i reći mu kako mu "taj i taj postupak nije u redu, kako mu ne valja to što čini zato i zato i kako ne mislimo uopće isto što i on ili ona misli" kao što nekome kažemo kako ima lijep kaput ili mu kažemo da mu je kaput prljav ili mu kažemo da ga skine. To opet ne znači da čovjek ne može biti sav u grijehu nego upravo zato jer je sav u nekom grijehu kad je u grijehu, ne vidi to svjesno i slobodno. Kada pokušate smireno ukazati nekome na problem i ako zaista znate iskreno obrazložiti zašto je to problem i kako se rješava, nećete imati problema nego ćete steći prijateljsku osobu. To sve vrijedi za one koji provode sate i sate svakodnevno, danima, tjednima, mjesecima pa i godinama u - tračanju i ogovaranju. Možda ne idu u kafiće, ali se nalaze negdje oko crkve, u parkovima ili kod kuće.
Vrlo je teško uvijek naći granicu do koje se smije spominjati osoba koja nije prisutna, a da to ne postane ogovaranje s nekom ljubomornom i zlobnom primisli.
Jedini način na koji se može opušteno i normalno živjeti jest taj da si čovjek predoči da nikome na zemlji ne može dokazati krivnju, da je on sam kriv za puno toga i grešan, a da to zna samo on sam i neka si to prizna i neka se ispovijeda za to dok se toga ne riješi. Tada odjednom više neće biti blebetanja, niti vremena za ogovaranje.
Kako pomiriti riječi Svetoga Ivana apostola i evanđelista, pisca triju Poslanica i Otkrivenja, učenika kojega je Isus posebno ljubio, jedinog apostola koji je pratio Isusa do križa, učenika kojemu je Isus predao majku Mariju, jedinog apostola koji je umro u starosti prirodnom smrću i koji se nagledao Isusa iz Nazareta, uskrsloga Krista, kršćanskoga življa i koji je imao vremena za promišljanje svega što je doživio te na kraju potvrdio najviše puta u tekstovima da je naš Bog Isus Krist s Ocem i Duhom Svetim - Ljubav? Kako protumačiti da gnjev Božji ostaje na čovjeku koji ne želi povjerovati u Isusa Krista? Jednostavno, to je istina što Ivan govori, ali je također istina da nitko od nas, ljudi ne može reći za nekoga da ne vjeruje Bogu. Svatko to može reći sam za sebe, ali mu nitko ne mora povjerovati jer vjerojatno taj ne zna što priča ili se ispovijeda na pogrešnom mjestu.
Mnogi sve to znaju. 
Čemu toliko priče o svemu i radi koga?
Ponajviše zbog i radi onih kršćana koji to sve jako dobro znaju, a ne ispovijedaju se kako treba. U takvim slučajevima jako je teško živjeti i naviještati Radosnu vijest.
‎četvrtak, ‎27. ‎travnja ‎2017.  12:45:24