San o morskome mraku

špilja Plava grota na otoku Cresu

Ne želim gledati valove,
tihu vodu što se širi po svoj obali;
Želim čuti morske balove,
pratiti sirene zbog čijeg su pjeva pali

u njihovo ropstvo premnogi junaci.
Želim biti gdje se iskra rađa,
mjesečinu koja izranja da se izbaci
ona sjajna sol i morska sađa,

sve te alge i planktoni, riba bodra,
ono zbog čega je boja mora
sva tirkizna u dubini, zelenkasto modra
kao nebo u visini, kao sjena bora.

Uranjam polako, utapam se, gutam sol,
mirisi i okusi su neopisivi,
a svježina mrzla mora otklanja mi bol
od vrućice mojih vena jer se divi

srce moje velikoj ljepoti morske vode,
šarenilu skladnom  rijetkoga mulja
i svim onim lađama što brode
s jatom delfina koje naokolo kulja.

Sav taj noćni život morski
događa se samo u mom snu
i u sjećanju na zaljev gorski
i na ljetnu plažu prepunu.

Ne znam kako, san me osvježio
kao da sam umila se rajem,
terapeutski je stvarno bio
jer sam činila se morskim zmajem,

to uranjanje je sigurno znakovito.
Gledala sam zidine od grada
što je izronio, ni malo plahovito;
vidjela sam Zemlju kako pada

i more se masivno povlačilo.
Grad je sada visio u zraku,
jutarnje ga sunce čitava ozračilo,
presjeklo mi san o morskome mraku.
‎nedjelja, ‎23. ‎travnja ‎2017.  02:21:52