Savjest, kratka priča

Jedan je vojnik dugo vremena živio u zabludi. Mislio je da je Bog pusta apstrakcija. Duboko u sebi znao je da svaka njegova bol i svaki njegov napor daje energiju koja nekamo odlazi, to je za njega značilo da sigurno ima Boga i da se Bog osvećuje tlačiteljima.
Tada mu se dogodilo da mu je prijatelj zaveo ženu koja ga je napustila pa je ostao sam s djecom oko koje se jako trudio, ali ga djeca napustiše i zanemariše kada postadoše odrasli ljudi.
Vojnik je gotovo poludio od boli i nije znao do kada će izdržati tako i koliko će još tlačenja moći podnijeti. Teško je obolio, a još uvijek je vjerovao da će doživjeti nagradu za svoja trpljenja. Znao je da je zaslužio puno više i bolje u životu.
Kad ga je posjetio obiteljski liječnik, odluči mu pozvati svećenika koji vojniku preporuči da se pokaje za svoje grijehe i propuste, ali vojnik nije znao za kajanje.
Nedugo potom vojnika posjeti onaj prijatelj s njegovom bivšom ženom, a dođoše mu i djeca te ga svi klečeći zamoliše za oproštenje za sve što su mu učinili.
Vojnik reče: "Kakve koristi da vam opraštam kad već moram umrijeti, a da nisam doživio sreću u životu. Moj organizam više ne može izdržati, svejedno mi je. Idite od mene i pustite me da umrem u miru."
Dogodilo se da su mu ipak presadili srce nekog mladog čovjeka koji je poginuo i vojnik se oporavi od bolesti. Poživio je još dugo i postao vrlo sretan u svojoj obitelji i šire. Nije niti bio svjestan da je svima oprostio tlačenje, toliko je bio radostan što se oporavio i ozdravio.
Kad su mu unuci već odrasli, vojnik počne razmišljati o smrti i o tome kako ga više nitko ne tlači i kako su čak prema njemu svi ljubazni i pažljivi. Nitko mu nije bio ništa dužan.
Vojnik tada odluči kod obiteljskog liječnika upitati za onoga svećenika koji mu je govorio o pokajanju da ga zamoli za razgovor o životu i smrti.
U bolnici mu rekoše da je onaj svećenik već odavno poginuo, ali da je njegovo mlado srce dobio neki jako bolestan i nesretan čovjek. ‎Uskrsni ponedjeljak,
‎17. ‎travnja ‎2017. 15:04:58