Preobražena stvarnost

Vjera u Isusa i vjera u to da je Isus uskrsnuo i preobrazio se duhom, dušom i tijelom, svet kakav je bio, bez grijeha i da je oživio od sigurne, definitivne i užasne smrti u kojoj su ga mnogi vidjeli tako izmučenog i izobličenog da je vjerojatno sličio samo hrpi mesa u lokvama krvi, nije uopće tako podudarno i jedno te isto kako mi mnogi često mislimo.
Razgovarati s Bogom i moliti Ga, doživljavati uslišanja jer molimo u ime Krista ranjenog i uskrslog, ispovijedati redovno svakoga tjedna svečano svoju vjeru i slaviti Vazmene blagdane znači vjerovati da je Isus uskrsnuo, ali vjerovati često na neki apstraktan način: često osjećamo i znamo da je u nama i oko nas, da je u svakom čovjeku kojega susretnemo, da djeluje u svijetu, ali nismo baš vični niti zamisliti, a naročito spoznati, da nije Krist pokraj nas i među nama samo duhovno. Tako nam je također teško shvatiti kako je to izgledalo kad se Gospodin ukazivao učenicima i ženama i kako je to izgledalo kad je na njihove oči uzašao na nebo.
Skloni smo više promatrati simbolički.
Povjerovati u uskrsnuće podrazumijeva borbu, znači boriti se. Vjerovati da je Isus uskrsnuo znači vjerovati da ćemo i mi uskrsnuti, to jest da će nas Bog u Kristu uskrisiti, ali kako će to biti kad smo grešni smrtnici, a Isus je Bog i Svetac Božji koji grijeha nije imao pa je lakše vjerovati da je Isus uskrsnuo, a mi da smo besmrtnih duša koje se odvajaju od tijela.
No, duša također nosi grijehe svoje, a tijelo ne mora biti grešno više nego duša. Osim toga, duša i tijelo su neodvojivi, nerazlučivi, oni su jedno te isto. Da, ali možda naš duh je taj dio nas koji odleti u nebo kad umremo, a kada to mislimo, sigurni smo da smo pri tim događajima pri svijesti iako mrtvi.
I tako razmišljajući, zapravo gubimo ono uzbudljivo oduševljenje žena i apostola koji se suočiše s Uskrslim, s Gospodinom. On i dalje bijaše i Bog i čovjek kao i za života na zemlji.
( U pakao nam uopće nije teško vjerovati jer smo bića koja se boje kazne jer kažnjavamo i sudimo i stvaramo sebi i drugima pakao, ovaj zemaljski život nam daje prepuno razloga da vidimo pakao potpuno ili manje svjesno.)


Biblijska ideja uskrsnuća ne da se ni u čemu prispododbiti s grčkom idejom besmrtnosti (Dufour, str. 1390). Prema grčkom poimanju često i mi razmišljamo, ali prema Bibliji duša odlazi u Podzemlje, to jest postaje "utamničenicom Šeola dok tijelo trune u grobu i to je samo prijelazno stanje iz kojega će čovjek Božjom milošću opet ustati, kao oda sna". Da, naša duševna zarobljenost bi mogla biti zbog naših grijeha jer znamo da Isus nije bio tako zarobljen već je propovijedao i naviještao mrtvima, dizao pravednike kad je umro i sašao nad pakao, odnosno došao u to Podzemlje.

Već se u doba nastajanja Staroga zavjeta zna da je Gospodin taj koji daje život i smrt jer imamoć nad svime. Tako vrijedi za ljude i sva živa bića. Bog je Onaj koji izbavlja ljudske duše iz rake:
Ps 103,4 
4Bog ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;

i vraća im život:
Ps 41,3; 
3Jahve će ga štititi i živa sačuvati,
sreću mu dati na zemlji
i neće ga predati na volju dušmanima.

I u Ps 80,19
19Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Duše prijatelja svojih ne ostavlja Šeolu i ne da da one ugledaju truleži.
Ti prijatelji Božji su slično što bi bili oni pravednici koji su ustajali iz grobova poslije časa smrti Kristove.
I sam psalmist pjeva i moli Boga kako i napominje Sveti Petar kada naviješta Krista u Knjizi Djela apostolskih, glava 2, redak 24-27:
"24Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. 25David doista za nj kaže:
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
26Stog mi se raduje srce i kliče jezik,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
27Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
28Pokazat ćeš mi stazu života,
ispuniti me radošću lica svoga."

Iz bezdana se donjega svijeta ulazi opet na zemlju živih  (Dufour, str.1391).
Još u Starom zavjetu čovjek udaren Božjom kaznom (odnosno u grijehu)  sličan je bolesniku na koga vreba smrt kao kod proroka Izaije, glava 1, redak 5-6:
"5Ta gdje da vas još udarim, odmetnici tvrdokorni?
Sva je glava bolna, srce iznemoglo;
6od pete do glave nigdje zdrava mjesta,
već ozljede, modrice, otvorene rane, ni očišćene, ni povijene,
ni uljem ublažene."
Čovjek je u grijehu nalik lešini koje se Smrt dočepala, ali se čovjek može obratiti kako i govori prorok Hošea, glava 6, redak 1-6 :
»Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti:
on je udario, on će nam poviti rane;
2poslije dva dana oživit će nas,
trećeg će nas dana podignuti
i mi ćemo živjeti pred njim.
3Težimo da upoznamo Jahvu:
k’o zora pouzdan mu dolazak.
On će nam doći poput dažda jesenskog,
poput kiše proljetne što natapa zemlju.«
4Što za tebe mogu učiniti, Efrajime?
Što za tebe mogu učiniti, Judo?
K’o oblak jutarnji ljubav je vaša,
k’o rana rosa koje nestaje.
5Zato sam ih preko prorokâ sjekao
i ubijao riječima usta svojih;
al’ sud će tvoj izaći k’o svjetlost.
6Jer ljubav mi je mila, ne žrtve,
poznavanje Boga, ne paljenice."
Ova riječ proroka zornije nam govori kakva se cjeloživotna preobrazba mora dogoditi da bi čovjek u vjeri dostigao sigurnost u svoje uskrsnuće: sud je Božji strašan, ali proizlazi na svjetlost. Dakle, nepojmljivo je kakvo će biti naše uskrsnuće, ali je definitivno sigurno ukoliko pokušavamo spoznavati Gospodina koji je Ljubav, i osjećajna, i osjetilna, i organska, i tjelesna, i mentalna, i obuzima svaki živac ljudskog organizma, i afektivna, i emocionalna, i razumna, racionalna, umna i, nadasve, duhovna.
Bog će oživjeti mrtve, podignuti njihova trupla, probuditi one koji su legli u prah ( Knjiga proroka Izaije, glava 26, redak 19 : "19Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela.
Probudite se i kličite, stanovnici praha!
Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti,
i zemlja će sjene na svijet dati.").
Dakle, ipak se oko sedamsto godina prije Krista čulo i slušalo o uskrsnuću kojemu se vjerojatno mogu nadati svi, i više i manje grešni, ali oni koji pravedno hode, u pravednosti po Zakonu Mojsijevom od Boga, smiju se žarko nadati. U rječniku biblijske teologije, kojega su sastavili X.L.Dufour i mnogi vrijedni suradnici u izdanju KS 1993. govori se kako je to metaforičko uskrsnuće čitavoga naroda Božjega. Istinsko uskrsnuće otkriva nam tek Isus naš uskrsli. 
Pravednici koji trpe (Iz 53,10-11: 10Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.
11Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.") najzad će ugledati kako im ustaje Branitelj i uzima njihovu stvar u svoje ruke (Job 19,25: 25Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
26A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga."). Dakle, možemo biti sigurni da na neki način počivamo i spavamo u smrti, to jest da nismo neke duše koje bi bile pri svijesti kao duhovna bića s duhovnim tijelom i anđeoskim krilima koji napuštaju grob i mrtvo svoje vlastito tijelo te odlijeću prema nebu i oblacima. Ako smo pravednici, tada će nas probuditi Bog naš, Branitelj.
I još Danijelovo otkrivenje nam govori u Dn 12,2-3:
"2Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. 3Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost."
O ustajanju na vječni život pravednika i na gadost onih koji ne bijahu takvi govori se i u Knjizi o Makabejcima. No, moramo uvijek imati u vidu da nitko od ljudi ne može znati, niti smije suditi o pravednosti ljudi ili prijetiti vječnim paklom. Pravedan život  je odgovornost živjeti po istini onako kako je vidimo i onako kako smo sigurni i uvjereni.
Saduceji se izruguju uskrsnuću dok farizeji vjeruju da duša pokojnika ustane iz Podzemlja i vrati se u život te stupa u preobraženu stvarnost što je Bog čuva za svijet koji ima doći. Takvo je i ono poimanje što će ga Isus zadržati (Dufour, str 1393), ali i upotpuniti i nadopuniti (op.auct.).
Evanđelje po Mateju, glava 22, redak 30:
29Odgovori im Isus: 'U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. 30Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu.'


Isus je oživljavao ljude, ali ne odmah na vječni život. Bez sumnje, dao nam je da se uvjerimo kako samo On ima vlast uzeti život i dati ga. Rekla bih da nas ima koji često gubimo život u grijesima, a strah od pakla i prijetnje kaznom vrlo su blizu nekoj vrsti nevjere općenito. Kada kažemo da će mrtvi uskrsnuti često mislimo na obraćenje, na plodove sakramenata Krštenja, Pomirenja i Euharistije. Inače hodamo kao pravi pravcati mrtvaci po zemlji i kao takvi i umiremo. Uskrnuće je proces dugogodišnji kojemu je kruna preobraženje na kraju zemaljskoga života. Oni koji umiru već su i tako mrtvi, koji uskrsavaju na neki sud i tako su neplodni i truli. Ako još k tome vjerujemo u anđele, ne možemo tvrditi sa sigurnoću da nam anđeli ne hodaju po zemlji pa ako su dobri ti anđeli, vjerojatno ih ima i koji su anđeli smrti, a mi ih doživljavamo kao nas, ljude. Kao što      vinogradar obrađuje lozu i uništava trulež kako bi loza bolje rodila, tako možemo imati i sliku onih koji će biti podignuti ne na vječni život većna uništenje jer vječni život je Isus, kraljevstvo nebesko, a to je vjera naša. Kakva nam je vjera, upornost, nada i ljubav, toliko smo zaista konzumirali rođenje od Boga i toliko zaista živimo. Nije pakao samo rat i glad jer oni tamo stradali mučenici su prvi na nebu već se pakao jasno vidi u obijesti, grijesima i nesvjestici mnogih ljudi. U svakom slučaju uskrsnuće može početi sada ako već ne postoji sakramentalna vjera od prije.


Misterij uskrsnuća počinje s Isusom Kristom iz Nazareta. On uskrisuje mrtve, ali to je samo nagovještaj Njegova jedinstvenoga uskrsnuća i ono će biti sasvim drugačije.
Isus najavljuje svoje uskrsnuće, ali apostoli vjerojatno misle na uskrsnuće u Posljednji dan te im nije na pameti da će Isus umrijeti, i to u mukama, pa odmah treći dan uskrsnuti i dati im se vidjeti.
Da bi apostoli povjerovali potrebno im je iskustvo, iskustvo Uskrsa koji je i cilj i središte čitavoga Svetoga pisma i naše vjere.
Isus se pokazuje kao živ, ne kao utvara, već u svom vlastitom tijelu. No to tijelo izmiče uobičajenim uvjetima zemaljskoga života. Isusa tek prepoznaju kada se predstavi, kada Ga čuju i vide da čini sve što je vršio i prije svoje smrti. Židovske apokalipse opisuju Ga kao da je "u stanju slave".

Budući da se sav svijet olako odrekao Isusa u korist Barabe i zatvorio se prema vjeri dok su učenici bili u strahu, Isus se pokazuje samo apostolima svojim, učenicima i sljedbenicima pa čak ni stražari kod groba Ga ne vide, ne vide samoga Krista kao žene i apostoli.
Proslavljeni Krist je uskrsnuo točno kako je rekao i kako je bilo najavljivano u Pismima. To nam daje dodatnu vjerodostojnost izvještajima evanđelista. Uskrsli Krist je ključ razumijevanja čitave Biblije. Teologija spoznaje duboki smisao Isusova zemaljskoga života: Krist je bio očitovanje Boga koji je na zemlju sišao, On je očitovanje Božje ljubavi i milosti, vidljivost životna. Isus je Prvorođenac između mrtvih (Dj 26,23; Kol 1,18; Otk 1,5), ispunjena najsmjelija nada svakoga čovjeka vjernika i, budući da je "Gospodin slave (1 Kor 2,8; usp. Jak 2,1; Fil 2,11)", Isus je za ljude Tvorac spasenja (Dj 3,6) te pun božanske moći, Isus stvara sebi sveti narod (1 Pt 2,9sl) kojega vodi svojim stopama. U taj narod može ući svatko, svi su pozvani, ali svi ne izgleda da uspijevaju. No, nikad se ne zna jer tko smo svi mi da sudimo jedni druge i jedni drugima kad nas ne osudi niti Krist, Spasitelj.

Poslanica Svetoga Pavla apostola Efežanima, glava5, redak 14 :

14Zato veli:
»Probudi se, ti što spavaš,
ustani od mrtvih
i zasvijetljet će ti Krist.«


‎U Zagrebu, četvrtak, ‎27. ‎travnja ‎2017.  07:14:15