Red bi bio da potpišem dolje Boga
koji Isusom se zove, Spasiteljem sviju,
ali rekli bi da nisam vrijedna toga;
zato puštam rime da me miju,
da od mene čine pjesnikinju.
Znam da nije sasvim ostvarivo
da će mi raspaliti tinju
i da stihovlje mi nije podarivo.
Moje pjesme počinju bez veze,
ja nit' ne znam da li hoću
progurati neke nove teze,
sanjati i pjevati, il' što ću.
Ja ne pjevam zato da se guram
tamo gdje su prilike preslabe
već da bacam, tražim, da proturam,
kao što se valjda i plamenci vabe,
čežnje svoje, svoje presigurne srži,
da ih vidim tu, na svjetlu svijeće
kako spoznala bih čime Bog me drži,
što me Bog moj pita radi svoje sreće.
On me uči preko moje svijesti,
a da bih je imala i širila o svemu,
moram s Njime u molitvi sjesti,
dijeliti i svijeću, kruha, svaku temu.
Dok ja sramno trošim kavu, cigarete,
Bog mi Sveti pruža od svoje čistoće
i ne smeta ništa što mi droge štete;
Bog me takvu zove i takvu me hoće
jer kod Njega, Sveznadara nema srama,
mi smo Njemu pčelice na laću;
Bog ne gleda zemljanih galama
i ne zanima Ga jesmo li zaslužili plaću.
Ne, ja stvarno ne znam svojih riječi,
tek ih sutra čujem ili čitam;
kao sjeme moji nervi plivaju u mliječi
jer Ga rijetko stižem ili nešto pitam,
samo lete prsti ili olovka u bijedi.
Hvatam svaku drugu, petu slutnju,
a znam sigurno da vrijedi.
Bog mi ne da izazvati smutnju.
Još sam slijepa, još sam jako gluha,
još me čeka vječno istraživanje
kraljevstva, sačinjena od Duha;
još me čeka ono istrgivanje
od svih mojih predrasuda.
Sva je sreća da u vjeri putujem
jer bih mislila zar nisam luda.
Na toj zemlji često Nebo čujem.
10. travnja 2017. 17:57:55
No comments:
Post a Comment
just do it