Kada netko ode

Kad mi netko umre, osjetim se kao krivac,
kao odgovorna osoba za propast i za svijet;
osjetim se nemoćnom kao neki truli živac,
kao mladi kanarinac kojem su zabranili let.

Kad mi netko ode, vidim da će biti sreće
jer svi anđeli u nebu raduju se zvijezdi
što je rođena zbog onih što pomoći neće,
zbog njih dobila je svetstvo i sad nebom jezdi.

Nisam tužna, nisam depresivna plačljivica,
čemu sada tugovati kad je uskrsnuće
ono radi čega nastala mi je krivica,
a i ja ću jednom čekati svanuće.

Kada umre svetac, malo tko za njega zna
makar ima nekih koji bili su pred svima
kao svjetlo svijeta, kao svijeća, kao žarulja,
davali su sve što svaka druga duša ima,

ali neće pružiti, ni dati nego samo čuva i sakriva.
Čovječe ti ludi, zar ti ne znaš duhovno imanje,
da se množi kad se dijeli, a ne kada se okiva
i ne možeš sačuvati se, ništa nije tvoje stanje.

Samo ako odmah daješ, možeš rasti i razvijati se,
nema nagrade za one koji nikad ne daju si truda.
Samo kada sve izgubiš, vidiš da isplati se,
često dogodi se da već pokrije te grobna gruda.

Kad mi netko umre, ja odahnem kao oslobođen rob,
nisam sretna, tugujem zbog drugih i zbog grijeha.
Zašto nitko ne primijeti da ispraća vlastitu si kob?
Možda zato plaču, smrt još nikad nije izazvala smijeha.

Kad svi nariču, tuguju i plaču, to je ljubav razapeta,
to je krivnja jer ne umiru za ljubav dok zaista ljube.
Poriču se, sami sebe drže kao da su janjad speta.
Zar je Isus mučio se, uskrsnuo zato da se bitke gube?

Jer dobiti bitku, pobijediti se znači poginuti,
umrijeti zbog ljubavi, umrijeti za druge ljude
koji nisu to zaslužili; znači sebe porinuti
odmah pokraj Križa da ti mjesto pokraj Krista bude.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017. 08:51:22