Kad otvaram srce

Nekako sam sva od nemira, glavobolje, brige,
zar oluja sprema se povrh moje strehe;
zar ne stvaraju se od života moga sige
što su već i polegle na moje vrtove i lijehe?

Ili to je samo privid, događa se ono očekivano,
ono što sam naučila kao smrtnik, to je strah,
strah od nestajanja, strah da sve je snivano,
a znam da sve je istinito istog trena, u taj isti mah.

Preda me si postavio izbor: "Život, dakle, biraj",
govoriš mi između svih ponuda preda mnom:
"I san i smrt su pokraj tebe, ali to ne diraj;
ja ću kretati se naprijed, a ti kroči za mnom."

Nije li to uvijek život, na izbor imati prava,
sad Te pitam, Oblaku od dima, Vruća žeravice;
zar mi nije volja pratiti Te, Nebo moje, Vodo plava?
To je rizik za Te da me puštaš usred vijavice

s puno povjerenja za svu moju mudrost jadnu
i kad dobro znaš da znatiželja moja lako ubija?
Ti mi nudiš uvid u ponore pakla i u zemlju skladnu
kao da si siguran da moje srce samo Tebe upija.

Dobro znaš da lako će Ti biti dozvati me po imenu,
izvući me iz ponora pakla, izvesti na ravne staze
i da molitva će moja doskočiti mome krimenu,
moj će vapaj čuti se na stopama što u krivo zagaze.

A Ti čekaš samo taj trenutak kad otvaram srce,
samo jedan mali pokret slobodne mi volje
usred bubrega što nečisti mi nose pa se grče,
a ja nalazim Te tamo gdje mi cvate Obećano polje.
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  22:59:15